Dobila sam na dar prve visibabe. Bijele kao snijeg, nježne i gotovo prozirne.
Prvi glasnici proljeća uvijek mi ugriju srce na jedan osobit način.
Svake godine, kao da se s njima i sama obnovim, nježne latice srce mi ispune novom nadom i vjerom.

Kad sam bila djevojčica moja baba Viktorija naizust je recitirala junačke narodne pjesme, i u njima je uvijek hrabri Marko Kraljević pobjeđivao u borbi protiv Turaka. Tema je bila hrabrost i junaštvo. U dugim poslijepodnevima dok je vani pržilo sunce, u Dalmaciji je običaj povući se nekoliko sati u zamračenu sobu, i čekati da vrućina mine. Ja bih kao začarana slušala babine pjesme i zamišljala hrabrog junaka koji se bori i u svakoj bitci pobjeđuje.

Prošlo je otad dosta vremena. Starih narodnih junačkih pjesama rijetko se tko još spomene. Moja draga baka je davno odletjela put nebeskih livada, ja sam eto djelomično odrasla… i moje poimanje hrabrosti  se promijenilo.
Više ne trebam vitezove i kraljeviće da prema njihovim djelima mjerim hrabrost.
Naslikana tim bojama, bila bi to slika u nekoliko tonova, a život je silan, sveobuhvatan i bezgraničan, pa se priča o hrabrosti prelama u mnogim nijansama.

Priroda je ogledalo iz kog me gleda život. Kroz nju mi šapuću anđeli.
Kroz nju neprestano dobivam poruke o svemu što je važno, o svemu što trebam  znati, o svemu o čemu u određenom trenutku postavljam pitanje.
I već dugo su u mom rječniku pod pojmom hrabrost nježnom akvarel bojom naslikani prvi glasnici proljeća- visibaba, jaglac, zvončić, šafran.

Ne znam sliku kojom bi se ta priča mogla ljepše ispričati.
Dolaze, a ne znaju hoće li ih zatrpati snijeg, ugristi hladan vjetar ili poljubiti sunčana zraka. Dolaze, jer im je takva priroda, i usprkos svemu su tu, svake godine ponovo.

Jedno lice hrabrosti je hrabrost djelovanja i ona se uvijek mjeri prvim korakom.
To znači - učiniti nešto bez obzira na strah.
Bez obzira što mi drhte koljena, što mi je mučno i što bih najradije pobjegla.
Ali, u dubini duše znam da moram, i da je to što trebam uraditi ispravno.
Glas moje unutarnje potrebe. Prirodno sam plaha i svaki moj pokušaj hrabrosti iziskuje velik napor, silnu snagu, i svaki put me iscrpi.
Često i ne uspije, odustanem, ili prevlada strah.

Ali bilo je nekoliko trenutaka u mom životu kad nisam pobjegla. Ostala sam  i to je ono čim mogu opravdati sve ostalo, kad jednom dođe vrijeme da položim račune.
Gledala sam smrt u oči, bila sam prisutna u trenutku kad se činilo da će se duša odijeliti od tijela, i to je moje najstrašnije, najtraumatičnije iskustvo.
Ali ostala sam. Čas istinske hrabrosti. Čin čiste ljubavi.

Drugo lice hrabrosti je hrabrost podnošenja.
Stvarnosti, bolesti, nesreće, patnje, svega što prelazi ljudsku sposobnost poimanja.
Svega onog što se ne može izbjeći, već treba prihvatiti kao muku svoju, ili nekog bližnjeg. Hrabrost kroz suze, hrabrost kroz grč, hrabrost kad se bitka gubi, i kad znaš da je izgubljena.

Zato zovem Anđela hrabrosti.
Trebaju mi njegova nježnost i čistoća, njegov mir i snaga.
Eto, o tome razmišljam jutros dok gledam prve visibabe.