Svake godine u mjesecu siječnju Anđeo Hanael svojim sivim krilima zagrli zemlju.
Sve utone u tišinu i studen. Vlažni pramenovi magle prigušuju korake.
Život kao da se uvukao u sebe, sa zemlje su nestale boje, svi ukrasi cvijeća i lišća.
Ništa ne ometa pogled prema širokom nebu.

U periodima muka i teških životnih iskušenja čovjek je ogoljen do kosti.
Sve što je bilo važno i predstavljalo sigurnost, status ili ugled odjednom se pokaže u pravim bojama, točno onako kako doista jest.
Kao kad vjetar pomete lišće sa stabla, pa ostanu gole grane bez ukrasa. Samo ono što je stabilno i čvrsto može opstati.
U vremenu blagostanja gotovo nevidljivo, ali u danima patnje oslonac, utjeha i čvrst temelj.

U kušnji i nesreći uvijek smo sami pod gluhim nebom, pomalo nalik likovima sa slika Caspara Davida Friedricha, siluete ogrnute u nijemu osamljenost i jad.
Ledene pustoši u pejzažu odraz je unutarnje slike lika uvučenog u sebe.
Svjestan vlastite nemoći čovjek može samo zavapiti prema nebu.
Nadati se. Čekati.

Anđeo Hanael pratilac je u vremenu kad je mirovanje najmudrija aktivnost, a čekanje najbolji izbor.
Kad se napravilo sve što se moglo, kad se reklo sve što se trebalo reći, kad ne preostaje drugo nego stati.
Smiriti se. Zašutjeti. Pustiti. Ma kako to teško bilo…
Smanjiti se i prepustiti vodstvu anđela…

Gledam kroz svoj zimski prozor i u malom drvoredu utonulom u maglu naslućujem blizinu Hanaela.
Kao da mi se obraća, kao da mi šapuće… miruj, miruj, i zemlja sniva… vrijeme je počinka, vrijeme je mira, ja sam tu da bdijem, a ti uspori, odmori…i sve će biti dobro…tako kako treba biti, tako kako je određeno…