U sobi mutne boje predvečerja. Oko mene mir.
Tek lak šum u prozoru, nježan kao krilo ptice.
Slutim, to si Ti, Anđele tišine.
Donosiš mi darove  spokoja.

Trebam Te nakon zvukova radnog dana, svih izgovorenih riječi,
potrebnih i nepotrebnih, važnih i besmislenih.
Trebam Te nakon susreta s ljudima, buke grada, žamora i gužve.

Uvedi me u prostore bezglasnosti – prostore maštanja, molitve i tihe radosti.
Pomogni mi da zbog buke izvana ne propustim čuti
ono jedino zaista važno – glas moje duše.