U svakom od nas postoje duboki ožiljci, rane nevidljive, a bolne.
Takve o kojima se ne govori, koje čovjek nikad, baš nikad ne bi otvoreno priznao.
To je tako, maska koju ponudi život vremenom postane dio čovjeka.
I svatko kao bog Janus ima dva lica – jedno koje vidi svatko i jedno koje ne vidi nitko.
Svjetlo i sjena. Privid i istina.
A sve je slika koja dolazi iz istog zrcala. Odraz jedne duše.

O, kako je lijepo povremeno odložiti masku.
Odmoriti se od slike koju pružam drugima.
Odahnuti od privida kojim zavaravam sebe.

U takvim trenucima istine blago mi prilazi anđeo Assiel.
Nema ga sa mnom na proslavama, večerama, koncertima, izložbama…
Ali kad mi je teško, kad sam sama, kad se bojim  i kad nema potrebe glumiti da sam sretna i da mi je dobro… uvijek je tu.
Poznaje moje pravo lice bolje od mene same.
I prihvaća ga sa svim njegovim porazima, ožiljcima neuspjeha, grčevima nemoći, strahom i tugom.
Vidi dubine moje duše, taloge starih nepravdi i novih boli.
Vidi me onakvu kakva jesam, prihvaća i moj mrak i moje terete.

On je blagi lik iz sjene na kog se mogu nasloniti, s kim mogu plakati, kom se ne trebam ni za što opravdavati, jer u njegovoj blizini sve je jednostavno i oprošteno.
Bit će pored mene sve dok ne naučim prihvatiti i voljeti samu sebe toliko da mi  maska više neće biti potrebna.
Za to je potrebno vrijeme.
Za to je potrebna hrabrost.

Anđeo Assiel daje mi snagu da vjerujem u taj dan.
Kad ću napokon odložiti masku, jer mi njena zaštita više neće biti potrebna.
Bit ću dovoljno zrela da prihvatim svoje lice i ponosno ga pokažem takvim kakvo jest.
Lijepo.
Iscrtano iskustvom boli i iskustvom radosti.
Iskustvom stvaranja i iskustvom poraza.
Iskustvom ljubavi i iskustvom smrti.

Tada ću svoje ožiljke razviti kao zastave, a svoje bore kao pobjede.
I s jednakom toplinom i blagošću  moći ću se osmjehnuti onom što je prošlo, i onom što tek dolazi.