Kao djevojčica jako sam se bojala mraka. Ni do danas se to nije bitno promijenilo, možda zato što nisam do kraja odrasla, a možda i zato jer me uhvati nelagoda u  prostoriji u koje noću ne dopire ni tračak svjetla. Kad se probudim u mraku, zadrhtim od tišine i ne preostaje drugo nego ustati i uključiti lampicu. Obasjana svjetlom prostorija se ponovo preobrazi u poznat prostor.

Svjetlo i tama usko su povezani, jedno bez drugog ne postoji. Krug života se otvori i zatvori u točki plamička svijeće. Svjetlo krsne svijeće gori na početku, a kad život dođe kraju, plamen svijeće isprati dušu koja odlazi na drugu stranu. Anđeo svjetlosti pojavljuje se u teškim trenucima.

U samoći, noću, kad nema nade, kad se sve čini preteško, bez izlaza i rješenja. On je ona zraka u duši koja iznenada odnekud zatreperi. Nešto se pomaklo. Ne vidiš što je, ne znaš odakle dolazi, ali osjećaš – nešto se promijenilo, nešto je drugačije… mrak kao da više nije tako gust. I znaš da se ništa lošega više ne može dogoditi.

Bolesnik čezne za zdravljem, a putnik za daljinama.
Ptica čezne za širokim nebom, vjetar za zelenom kosom mlade breze.
Ljubavnik čezne za zagrljajem drage, mornar za povratkom kući.
Za toplinom i prihvaćanjem čezne svaki čovjek, i svetac i grešnik jednako.

Klicu čežnje u ljudsko srce uvijek posadi anđeo. Kao običnu želju.
Onda ona u tišini srca procvate baš kao pupoljak ruže, dok ga cijelog ne ispuni.
I tijesno je u grudima od nje, i ponekad se čini kao da će se sve rasprsnuti od tog silnog cvjetanja i potrebe da se probije van prema svjetlosti, prema svom ostvarenju.

A anđeo za to vrijeme čeka. I smije se.
Jer zna da se svaka čežnja hrani vremenom, i zato se ne smije požurivati.
Što duže u tišini srca buja i cvate, kasnije slađe miriše.

Ispunjene čežnje su kao oaze proljeća na životnom putu.
Mjesta za predah i okrepu duše, proslavu svečanosti života.

Dugo sam razmišljala kako započeti priču o anđelu sudbine. Sam izraz sudbina krut je i konačan, premalo toga je prepušteno čovjeku, a previše je određeno nečim velikim i neumoljivim, nečim na što ne se može utjecati. Zato umjesto riječi sudbina  –  radije biram riječ predodređenost.

Samim rođenjem zadan je okvir onoga što ne možemo promijeniti. To su okolnosti u kojima smo došli na svijet,  obitelj iz koje smo potekli, darovi koje nam je Bog dao, kao i bolesti i gubici s kojima se tijekom života moramo naučiti nositi. Postoje i vizure onoga što smo pozvani raditi. Ljude koji nas čekaju. Ali putove kojima ćemo do toga doći stvaramo sami.

Ako se čini da na njima ima puno prepreka, treba prihvatiti da ih je tamo postavio Onaj tko nam je dao snagu da ih savladamo. U svom vrtu sami smo vrtlari i imamo potpunu slobodu izbora. Ali i odgovornost za svaki suncokret, svaku breskvu i svaku koprivu. Mudrost je slijediti prirodne tokove vremena, i prilagoditi se njegovom ritmu.

U biblijskoj Knjizi Propovjednika postoje stihovi koji govore da sve na svijetu ima svoje vrijeme- vrijeme tugovanja i vrijeme plesanja, vrijeme građenja i vrijeme rušenja, vrijeme traženja i vrijeme nalaženja...