Tko zna kada i kako je zapravo sve počelo. Pripremalo se dugo, godinama i javljalo u kratkotrajnim bljeskovima potrebe da materijaliziram viziju Anđela koji me pratio još od najranijeg djetinjstva. Toj sam se potrebi svjesno i uporno opirala.

Čini mi se kao da su sve godine mog života zapravo bile priprema za trenutak u kojem ću naslikati svoga prvog Anđela.

Lijep i bolan, težak do nepodnošljivoga, trenutak je to  koji me nepovratno  promijenio i usmjerio moj život u sasvim drugom smjeru.
Da bih ga mogla protumačiti, ovu priču  počinjem danima moga najranijeg djetinjstva. Provela sam ga na otoku Šolti, a u mojem malom svijetu živjeli su mama, baka i djed. Njihova skrb i ljubav davali mom odrastanju sigurnost i toplinu.

U dugim zimskim noćima na otoku u kamenom krovu bura je pjevala svoje stare napjeve, a  brižna je baka nad mojim krevetićem prije spavanja izgovarala molitvu dobrom Anđelu čuvaru s molbom da me „brani od svakog zla“.
U mojoj  su glavici zvuci bure bili kao pjesma zlih vila koje su okružile kuću. Istovremeno, prizvan bakinom molitvom, veliki je zlatni Anđeo svojim krilima od svjetlosti obavio kuću kako nijedna zla sila ne bi poljuljala sigurnost onih koji ovdje žive, vjeruju u dobro i mole se Svjetlosti.