Ne znam što me navodi da baš večeras slušam Mozartov Requiem.
Ovo je trenutak ranjivosti, predaje, izloženosti. Dozvoljavam glazbi da se prelije preko svih rubova i da me kao bujica nosi. Uronjena u tonove, ne vladam svojim emocijama, sve je vrtlog, i ja nestajem u viru, bezglasno.
Nešto mi govori, nešto važno, samo ne mogu u riječi prevesti što je to, pa samo osjećam i slušam.

To je snaga glazbe. To je moć umjetnosti.

Verdi, Wagner, Mozart… paleta svih boja, glazba koja oslobađa, prodor prema Svjetlosti moćnoj i blistavoj,vrhunac svih spoznaja i duša koja u svom letu naslućuje Boga. Točka sažimanja najljepše i najčišće esencije života.

Pa književnost, poezija…Nazorova Maslina.
Iskazana kontrastom djetinjstva i zrelosti, dana i noći, djelovanja i sanjarenja.
S jedne strane uronjenost u samo srce šumnoga života, šum mora, zlato sunca, pjev cvrčka.
A iznad svega toga, iznad realnosti, zvuka, materije…beskraj neba, Bog, i dva oblaka bijela, tanka, slikarskom rukom dodana  na kraju.

Za izraziti ovako nešto pjesnik mora zaista biti  Bogom nadahnut.
Zato pjesnici zaslužuju jednu sasvim, sasvim posebnu vrstu poštovanja.

Naposljetku – Chagall! Trenutak u kom nisam znala drugo nego zaplakati.
Bila sam potpuno nepripremljena jer sam vidjela njegovu izložbu u bečkom Kunstforumu, ali se ništa osobitog pritom nije dogodilo.
U Zagrebu sam prolazila dvoranama galerije, gledala, uživala.
Sve dok se nisam našla pred tom plavom slikom noćnog neba, mlade žene koja u
rukama  drži dijete, a prema njima leti muškarac odjeven u crveno odijelo, s
buketom cvijeća. Ispod njih – usnuli grad sa svojim tornjevima i krovovima.

Stvarnost je dakle ostavljena negdje dolje, a vrh toga, na nebu, u snu, u viziji lebde
likovi u svom vlastitom svemiru, u kom nema logike, ni pravila onog što su ostavili
dolje u dubini. Posvećeni, radosni, ispunjeni!
Njima svijet više nije potreban, jer oni su svijet za sebe.
Odvojeni od realnosti stvarniji su nego što bi bili da se nalaze bilo gdje na zemlji.

I onda je došlo kao val, izgubilo se vrijeme i prostor, nestali su zvukovi i ljudi oko mene,  i bila sam dio slike, dio te prelijepe Chagallove himne životu, i nisam mogla zadržati suze. Samo sam stajala zahvalna i ganuta.

Potpuno je sporedno radi li se o Mozartovoj glazbi kao večeras ili Rilkeovim pjesmama, to su posvećeni trenuci kad kroz neko umjetničko djelo govori sam Bog.
Vrhunci duha, ekstaza čiste ljepote, savršenstva.

Gledaš, slušaš i osjećaš veličinu i divotu neizmjernog, neizrecivog, bezvremenskog.

Pa na časak čak pomisliš – da, sad razumijem, tako je On zamislio sliku svijeta!
I u tom je razumijevanju istovremeno prožimanje i čovjeka i svemira , dio si savršene kreacije i nije više važno jesi li čovjek, ptica, cvijet  ili zvijezda.