U šumi, na strmoj obali mora, rastao je stari, prastari hrast. Bilo mu je tristo šezdeset i pet godina, ali za drvo je to baš kao što je za nas tristo šezdeset i pet dana.
Mi smo danju budni, a noću spavamo, dok je drvo budno tijekom triju godišnjih doba, a spava tek zimi. Zima je doba njegova počinka, ona je noć koja smjenjuje dugi dan: proljeće, ljeto i jesen.
U toplom ljetnim danima oko hrasta su često kružili veliki voden – cvjetovi.
Letjeli su i veselili se, a kada bi, umorivši se sletjeli da otpočinu na nekom od velikih hrastovih listova, drvo bi imalo običaj da kaže:
„Siroče! Cijeli tvoj život traje jedan jedini dan! Kako je kratko i tužno tvoje postojanje!“
„Tužno?!“ odgovarao bi voden- cvijet. „Što to govoriš? Pogledaj kako je oko nas svjetlo, toplo, divno. Ja sam tako radostan!“
„Ali samo jedan jedini dan, a onda je svemu kraj!!“
„Kraj?“ pitao bi voden – cvijet. „Kome je kraj? Je li i tebi kraj?“
„Ne, ja ću preživjeti možda hiljade tvojih dana, jer moj dan traje po tri godišnja doba! A to je toliko dugo, da ti čak ne možeš ni zamisliti!“
„Ne, jer te ne razumijem. Ti živiš hiljadama mojih dana; ali ja živim hiljadama trenutaka, i svaki mi je veseo i radostan. A da li će sve ove divote svijeta nestati u trenutku kad ti umreš?“
„Neće!“ reče drvo. „Svijet će postojati duže, mnogo duže no što mogu da zamislim:“
„Pa onda jednako dugo živimo, samo što različito računamo.“

I voden – cvijet je plesao i kružio u zraku, radovao se svojim nježnim, prozračnim krilcima, radovao se zbog toplog zraka prožetog mirisom djeteline, divljih ruža i metvice. Dan je bio dug i lijep, pun radosti i slatkih osjećaja, a kad bi sunce zašlo, mali voden – cvijet osjetio se silno umornim od svih tih životnih radosti. Krilca ga više nisu mogla nositi, i on se spustio na meku travku, i radostan zaspao.
To je bila njegova smrt.
„Jadan, mali voden – cvijet!“ uzdahnu hrast. „Zaista je suviše kratko živio!“
I svakog ljetnog dana ponavljala se ista igra, isti razgovor i isti kraj, ponavljalo se kroz mnoštvo naraštaja voden – cvjetova, i svi su bili jednako sretni i radosni. Hrast je rastao, bio budan u svom proljetnom jutru, ljetnom danu i jesenskoj večeri. A evo, približavalo se već vrijeme njegova sna, približavala se njegova noć – nailazila je zima.
Jesenski vjetrovi već su započeli svoju pjesmu:
„Laku noć, laki noć! Ovdje pada list, tamo pada list! Mi smo ga otrgli, mi smo ga otrgli! Zaspi sad, zaspi! Mi ćemo te uspavati! Stare grane pucketaju od zadovoljstva! Zato spavaj, slatko spavaj! Uskoro će početi tvoja tristo šezdeset i peta noć! Za nas si samo dijete od godinu dana! Slatko spavaj! Iz oblaka će pasti snijeg, načinit će od njega pokrivač za tvoje noge!“
Hrast je bio zbacio zelenu odjeću i spremio se za počinak koji će potrajati cijelu dugu zimu, željan da sanja o nečem što je doživio, baš kao što i ljudi sanjaju.
I on je nekad bio mali, žir je bio njegova kolijevka. Sad je bio najveće i najveličanstvenije drvo u šumi; krošnjom se uzdizao iznad sveg ostalog drveća, i vidio se izdaleka, s mora, kao znak za brodove, a on nije ni znao koliko ga je očiju tražilo. Visoko u njegovoj krošnji gnijezdili se divlji golubovi i kukale kukavice, a u jesen, kad njegovo lišće izgledalo kao da je od bakra, doletjele su u krošnju ptice selice da se odmore prije nego što polete preko mora. Ali evo stiže zima, drvo stajaše bez lišća, i vidjelo se kako su krive, kvrgave njegove grane, vrane i čavke sletjele su da se potuže na vremena koja dolaze, o tome kako je teško naći hranu kad stigne zima.
U noći uoči Božića hrast je usnio najdivniji san svoga života. Čujmo kakav!
Drvo je jasno osjećalo da je vrijeme praznično i činilo mu se da čuje jeku crkvenih zvona, a ipak je osjećalo toplinu i blagost, kao da je najljepši ljetni dan. Drvo je razbacivalo svoju snažnu, zelenu krošnju, sunčani zraci počivali su između lišća i grana, zrak je bio prožet mirisom trava, šareni leptiri plesali su, a voden – cvjetovi igrali se kao sve postoji isključivo radi toga da bi se oni mogli radovati.
Sve što je hrast tokom dugih godina doživio, sve što je oko sebe vidio, prolazilo je pred njim kao u nekoj svečanoj povorci. Vidio je vitezove iz davnih vremena kako jašu u društvu dama, za šeširima imali zataknuto perje, a na rukama su, i dame i vitezovi nosili sokolove.
Razlijegali su se zvuci lovačkih rogova, čulo se lajanje pasa. Drvo je vidjelo i neprijateljske vojske u blještavim oklopima, naoružani kopljima i helebardama oni su podizali šatore i ponovo ih savijali; gorjele su stražarske vatre; a pod širokim granjem drveta vojnici su pjevali i spavali; hrast je vidio i zaljubljene parove koji su se sastajali pod njim na mjesečini i koji su urezivali svoje inicijale u njegovu sivozelenu koru. Na njegovim granama kao da su opet visjele citre i eolske harfe koje su o njega vješali lutajući veseljaci; i vjetar je na njima izvodio nježne melodije. Šumski golubovi su gukali kao da su željeli ispričati što osjeća snažno drvo, a kukavice su kukale koliko mu je godina još života preostalo.
I, evo, kao da novi sokovi stupiše čak i u najsićušnije njegove korjenčiće i prodriješe visoko, sve do najsitnijih grana i lišća. Drvo je osjećalo kako ga ti sokovi raspinju, korijenom je osjećalo život i toplinu u zemlji; osjetilo da njegova snaga raste, dizalo se sve više i više, puštalo grane gore, krošnja mu je postajala sve bujnija i krivudavija i što je drvo više raslo, sve se više povećavala njegova radost i žeđ da izraste još više, da se uzdigne do samog blistavog, sjajnog sunca!
Krošnjom se diglo već visoko iznad oblaka koji su plovili pod njim kao tamna jata ptica selica ili bijelih labudova.
I svaki list drveta mogaše da vidi, kao da imađaše oči za gledanje; zvijezde je vidjelo o po danu, velike i sjajne, a svaka od njih svjetlila je kao par jasnih, blagih očiju. One su hrast podsjećale na poznate, drage oči, na oči djece i oči zaljubljenih koji su se pod njim sastajali.
Hrast je proživljavao divne, radosne trenutke. Pa ipak je osjećao da mu nedostaju njegovi šumski prijatelji. On je čeznuo i želio da i sva druga stabla, biljke i cvijeće mogu da se dignu isto tako visoko, da osjete istu radost i vide isti bljesak kao i on! Silni hrast čak ni u tim trenucima blaženog sna nije bio potpuno sretan, želio je svoju sreću podijeliti sa svima – i malima i velikima; on je to želio tako strasno, tako vatreno, svakom svojom grančicom, svakim listom, kao što ponekad nešto žele ljudi svim drhtajima svoje duše!
Kroz oblake progledaše zelene krošnje šume i hrast ugleda pod sobom druga stabla kako rastu i dižu se prema nebu kao i on, neki su se čak otkidali od svog korijenja, kako bi letjeli još brže.
Bumbari su brundali, pčele zujale, a svaka ptica radosno pjevala, tako da se do neba razlijegala pjesma i radost.
„A gdje je mali crveni voden – cvijet? Trebalo bi da i on bude s nama!“ reče hrast. „I onaj ljubičasti zvončić, i mala tratinčica.“
Hrast je želio da ih sve okupi oko sebe.
„Mi smo tu, mi smo tu!“ zazvuča sa svih strana.
„A gdje je ona divna majčina dušica od prošlog ljeta i ona đurđica što je prije godinu dana ovdje onako obilno cvjetala? A ona divlja jabuka, kako je divno cvjetala! Sjećam se kako su bogato ukrašavali šumu tokom svih ovih mnogih, mnogih godina. Ah, kad bi sve to potrajalo do dana današnjeg, kada bi bilo zajedno s nama!“
„S tobom smo, s tobom smo!“ zvučaše i pjevaše sve, dižući se sve više u visine. Činilo se da se sve unaokolo vinulo prema nebu.
„Ovo je nevjerojatno lijepo!“ radovaše se stari hrast.
„Sve je sa mnom, malo i veliko. Ništa nije zaboravljeno. Kako je moguća ovakva nevjerojatna sreća?“
„U carstvu Božjem sve je moguće i vjerojatno!“ začu se odgovor.
A drvo koje stalno rastijaše osjeti da se odjednom odvaja od zemlje.
„Ovo je najljepše od svega!“ reče. „Sada sam sasvim slobodan! Sve niti su pokidane! Sad mogu da se izdignem do samog istočnika svjetlosti i bljeska! I svi koji su mi dragi sa mnom. Mali i veliki. Svi zajedno!“
„Svi!“
Dok je hrast sanjao, nad zemljom i morem razbuktala se strašna bura, teški valovi udarahu u obalu; drvo zatrešta, zaljulja se i najzad bi iščupano s korijenom upravo u onom trenutku kada sanjaše da se odvaja od zemlje. Hrast pade. Njegovih trista šezdeset i pet godina za njega minuše kao jedan dan za voden – cvijet.
O Božićnom jutru, u zoru, bura utihnu; zvona na svim crkvama svečano zvonjahu, a iz svakog dimnjaka, čak i iz dimnjaka najsiromašnije kolibe uzdizaše se plavičast dim. More se potpuno stišalo, a na velikom brodu, koji je dobro izdržao strašnu buru, svečano podigoše sve zastave.
„A drveta više nema! Noćna bura oborila je naš moćni hrast, naš znak na kopnu“, rekoše mornari.
„Tko će nam ga zamijeniti? Nitko!“
Takav posmrtni govor bi održan poslije smrti drveta. Kratak ali iskren. Hrast ležaše ispružen na snježnom ćilimu na morskoj obali, a nad njim se razlijegaše pjesma pjevana na brodu, Božićna pjesma radosti, pjesma oslobađanja duše ljudske u Kristu, pjesma vječnoga života:

Zapjevajte, o, kršćani,
Već nam stiže smilovanje,
Stiže čas oslobođenja,
Aleluja, Aleluja!

To bješe stari psalam koji pjevahu mornari na brodu, i svi na brodu osjetiše se potkrijepljeni u duši ovom pjesmom i ovom molitvom – isto kao što osjećaše stari hrast koji se uzdizaše visoko, visoko prema nebu, u svom posljednjem, najdivnijem Božićnom snu.


H. C. Andersen