Bog ne rasipa svoje darove olako, a da ništa ne traži zauzvrat.
Toga se sjetim uvijek kad pomislim na Vincenta Van Gogha, slikara koji je
posvećen svom radu sagorio i ugasio se kao zvijezda.
Od svih njegovih slika najdraža mi je „Zvjezdano nebo“.
Naslikao ju je u umobolnici, pred sam kraj života.  
To je noćni prizor u kom svaki centimetar platna vibrira nevjerojatnom energijom: i mrki tajanstveni čempres, i široko nebo koje se u spiralnom vrtlogu boje rastvara i otkriva tajnu.
Bez obzira na Vincentovo duševno stanje, sigurna sam da je slikajući svoje Zvjezdano nebo spoznao i tajnu svemira i čudo stvaranja.
Ulazeći u svoju noć, zapravo nam je objasnio Svjetlo.

Van Gogh je živio i umro potpuno posvećen slikanju.
O tome svjedoče njegova platna, kao i pisma bratu Theu koja su pravi literarni užitak, i slikarov svojevrstan dnevnik.
U njima tumači svoju strast, i svoju predanost kao svoju osnovnu potrebu.
Slikajući on je volio život, a iza sebe  je ostavio ljepotu svijeta koja svijetli sa slikarskog platna. Kao komadić zaustavljenog vremena  u kom je za sreću dovoljno modro nebo nad poljem makova i procvala voćka.
I potvrda da potpuna posvećenost nečem znači stapanje s tim, postajanje dijelom toga. Vincent je doista bio žitno polje, seljak koji vadi krumpir, zvijezda, vjetrenjača, suncokret i vrt s perunikama.

Bez posvećenosti nema trajnih rezultata.
Da bi se čovjek mogao nečem potpuno predati, treba biti uvjeren da je na pravom putu, i da je sve što ga na tom putu čeka upravo tako kako treba biti.
Tada nema lutanja ni nedoumica
Tada se može zagrliti život bez zadrške, računanja i cjenkanja.

Cijena koju plaćaju posvećenici poput Vincenta visoka je, ali kad se podvuče crta, to uopće nije važno.
Važan je samo trag koji ostave, priča satkana od čudesne spoznaje, nevidljivim  nitima, odraz duše svijeta, onog najljepšeg u rijetkim odabranima.

Vincent je izbrao biti napola gladan da bi kupio najljepše boje - kadmijevu žutu, kromoksid zelenu, pariško modru. Odrekao se kruha da bi stvorio čudo i misterij.
U zamjenu je ostavio slike koje su hrana mnogim gladnim ljepote i smisla, jer njegova platna vraćaju vjeru u život i jednostavnu dobrotu.

I ne mogu suspregnuti komentar i pitanje - kako je moguće da toliki umjetnici današnjice, siti i zaštićeni u dobro zagrijanim državnim ateljeima nemaju u svom djelu ništa osim kritike i negacije? Dok je napola gladni, ubogi, neshvaćeni Vincent sagorio veličajući svojim slikama divotu svijeta, i slaveći čudo stvaranja?