„…Svaki čovjek svoju dušu zatvara teškim vratima, najviše oni što pričaju da u njima nema tajne, ali ih je malo koji su se uspjeli sasvim zatvoriti, koji nisu dopustili da se u njih poviri i vidi kakva im svijeća u nutrini gori, kakvu sjenu baca, tko u nju ulje nalijeva i tko stijenj žeže…“
Ivan Aralica: Asmodejev šal

Duboko, duboko, dublje od najdubljeg oceana su dubine ljudske.
Tko osim anđela može proniknuti do dna s kog pupaju i želje i strahovi?
Ponekad provedeš cijeli život pored nekog, a upoznaš samo njegovo naličje.
Njegove svakodnevne navike, raspoloženja, ono što je vidljivo i otvoreno.
Ali ono o čemu žudi, što sanja i što ga čini istinski sretnim ostane zagonetka.

Neki ljudi nalik su na mirno, pristupačno jezero, do čijih se obala lako silazi.
Ima i onih koji su brze rijeke ponornice, prilaz do njih je opasan jer teku između strmih, oštrih stijena. Sudbina im je da teku same, divlje i svoje.
Najsigurnije je gledati ih iz daljine jer sve drugo nosi sobom rizik od ozljeda.
Zatim su tu pitomi, blagi potoci obrubljeni svježim zelenilom u čijoj se ljepoti može nesmetano do mile volje odmoriti i okrijepiti.
Moja prijateljica Vera mene je prispodobila dubokom oceanu neuhvatljivom i  nedokučivom svima pa i sebi samoj. Uz brižnu napomenu da moram živjeti i disati na vrhu vala, češće nego u dubini… jer ako se suviše upustim u maštu i sanjarenje potonut ću prebrzo i preduboko za povratak.

Svašta sam u životu doživjela, upoznavala razne ljude, čudila se…
Imala sam priliku svjedočiti događajima kad netko usplahiren i uplašen u svakodnevici, u nesvakidašnjim okolnostima i krizama reagira krajnje sabrano i mirno. I obrnuto, kad osoba mirna i blaga reagira  eksplozivno i agresivno.
I sama povremeno donosim neobične odluke, bolje rečeno, o nekim životnim pitanjima uopće ne razmišljam, budim se s onim što trebam učiniti… čak i kad se  radi o velikim promjenama, životnim prekretnicama.
S druge pak strane ponekad satima razmišljam o nijansi plave boje na vrpci u anđelovoj kosi!

Anđeo vladar dubina govori da je širinu i dubinu ljudske duše nemoguće sagledati.
Do dna je moguće proniknuti samo anđelima, ali ne i ljudima.
Govori i da je najveća ljepota i najveći izazov u istraživanju i naslućivanju, a ono što pritom jest važno, to je iskreno zanimanje za drugo ljudsko biće.
Radost kad se može shvatiti i približiti onom što netko želi dijeliti.
Ali i poštovanje onoga što taj drugi želi sačuvati za sebe.
Moguće je nekoga voljeti,čak  i ako ga se ne razumije.
Srce uvijek osjeća istinu, čak i kad um govori nešto drugo.

Anđeo dubina je anđeo modre boje, širine, beskraja.
On šapuće da je svaki čovjek svemir za sebe, neizmjeran, silan, na svoj način neshvatljiv.
A dubine posebnosti u drugome treba poštovati: i trenutke svjetla, i trenutke tame.