U svakom od nas postoje duboki ožiljci, rane nevidljive, a bolne.
Takve o kojima se ne govori, koje čovjek nikad, baš nikad ne bi otvoreno priznao.
To je tako, maska koju ponudi život vremenom postane dio čovjeka.
I svatko kao bog Janus ima dva lica – jedno koje vidi svatko i jedno koje ne vidi nitko.
Svjetlo i sjena. Privid i istina.
A sve je slika koja dolazi iz istog zrcala. Odraz jedne duše.

O, kako je lijepo povremeno odložiti masku.
Odmoriti se od slike koju pružam drugima.
Odahnuti od privida kojim zavaravam sebe.

U takvim trenucima istine blago mi prilazi anđeo Assiel.
Nema ga sa mnom na proslavama, večerama, koncertima, izložbama…
Ali kad mi je teško, kad sam sama, kad se bojim  i kad nema potrebe glumiti da sam sretna i da mi je dobro… uvijek je tu.
Poznaje moje pravo lice bolje od mene same.
I prihvaća ga sa svim njegovim porazima, ožiljcima neuspjeha, grčevima nemoći, strahom i tugom.
Vidi dubine moje duše, taloge starih nepravdi i novih boli.
Vidi me onakvu kakva jesam, prihvaća i moj mrak i moje terete.

On je blagi lik iz sjene na kog se mogu nasloniti, s kim mogu plakati, kom se ne trebam ni za što opravdavati, jer u njegovoj blizini sve je jednostavno i oprošteno.
Bit će pored mene sve dok ne naučim prihvatiti i voljeti samu sebe toliko da mi  maska više neće biti potrebna.
Za to je potrebno vrijeme.
Za to je potrebna hrabrost.

Anđeo Assiel daje mi snagu da vjerujem u taj dan.
Kad ću napokon odložiti masku, jer mi njena zaštita više neće biti potrebna.
Bit ću dovoljno zrela da prihvatim svoje lice i ponosno ga pokažem takvim kakvo jest.
Lijepo.
Iscrtano iskustvom boli i iskustvom radosti.
Iskustvom stvaranja i iskustvom poraza.
Iskustvom ljubavi i iskustvom smrti.

Tada ću svoje ožiljke razviti kao zastave, a svoje bore kao pobjede.
I s jednakom toplinom i blagošću  moći ću se osmjehnuti onom što je prošlo, i onom što tek dolazi.

Svake godine u mjesecu siječnju Anđeo Hanael svojim sivim krilima zagrli zemlju.
Sve utone u tišinu i studen. Vlažni pramenovi magle prigušuju korake.
Život kao da se uvukao u sebe, sa zemlje su nestale boje, svi ukrasi cvijeća i lišća.
Ništa ne ometa pogled prema širokom nebu.

U periodima muka i teških životnih iskušenja čovjek je ogoljen do kosti.
Sve što je bilo važno i predstavljalo sigurnost, status ili ugled odjednom se pokaže u pravim bojama, točno onako kako doista jest.
Kao kad vjetar pomete lišće sa stabla, pa ostanu gole grane bez ukrasa. Samo ono što je stabilno i čvrsto može opstati.
U vremenu blagostanja gotovo nevidljivo, ali u danima patnje oslonac, utjeha i čvrst temelj.

U kušnji i nesreći uvijek smo sami pod gluhim nebom, pomalo nalik likovima sa slika Caspara Davida Friedricha, siluete ogrnute u nijemu osamljenost i jad.
Ledene pustoši u pejzažu odraz je unutarnje slike lika uvučenog u sebe.
Svjestan vlastite nemoći čovjek može samo zavapiti prema nebu.
Nadati se. Čekati.

Anđeo Hanael pratilac je u vremenu kad je mirovanje najmudrija aktivnost, a čekanje najbolji izbor.
Kad se napravilo sve što se moglo, kad se reklo sve što se trebalo reći, kad ne preostaje drugo nego stati.
Smiriti se. Zašutjeti. Pustiti. Ma kako to teško bilo…
Smanjiti se i prepustiti vodstvu anđela…

Gledam kroz svoj zimski prozor i u malom drvoredu utonulom u maglu naslućujem blizinu Hanaela.
Kao da mi se obraća, kao da mi šapuće… miruj, miruj, i zemlja sniva… vrijeme je počinka, vrijeme je mira, ja sam tu da bdijem, a ti uspori, odmori…i sve će biti dobro…tako kako treba biti, tako kako je određeno…

U svijetu buke i nemira

Ne moraš glasno izreći baš svaku svoju misao.

Nauči umjetnost šutnje, govor bez riječi, bezglasnost…

Osluškuj pjesmu svoje duše.

Tek u srcu tišine odgovori su na sva pitanja.

U miru i samoći slušaj šapat Anđela tišine…