Nedavno sam listala akvarele naslikane prije nekoliko godina.
Dobar akvarel lako je prepoznati, izgleda svježe i blistavo kao da se voda na papiru još nije osušila, kao da je slikar tog trena odložio kist.
U mnoštvu radova bilo je dosta onih na koje sam samo odmahnula glavom.
Srećom, pronašla sam i listove koji su nakon tolikog vremena i dalje ostali svježi i prozračni. Na njima svjetlucaju boje, blista bjelina papira, vibrira vodena mrlja.

Akvarel je najteža slikarska tehnika, da se postigne prividna lakoća potrebne su godine rada i vježbanja. Sve se događa u jednom dahu, svaka se greška vidi,  vodenu mrlju ne može se predvidjeti ni kontrolirati, a upravo ona sve određuje.
Mnogi uzaludni pokušaji, blokovi i blokovi bačenog papira bili su priprema za trenutak u kom se napokon dogodio moj prvi pravi akvarel, i u kom sam počela slikati iz daha, lako, igrajući se.

Nije drugačije bilo ni s kolačem od dizanog tijesta! I tu je trebalo dosta vremena i vježbe dok nisam tijesto osjetila dlanovima, vrhovima prstiju. Dok nisam postigla pravi omjer mirisa, okusa, pogodila trenutak kad je kolač gotov!
Pa i  plesanje… koliko je trebalo vježbati dok nisam uhvatila cha cha cha korak, i još uvijek griješim!
Umjetnost i život tako su čvrsto zagrljeni i prepleteni, da se ne zna se gdje jedno počinje a drugo završava.

Prava i istinska lakoća dolazi od sigurnosti u sebe i povjerenja u život i Boga.
A to se postiže ponavljanjem, i ponovnim pokušajima.
Za razliku od akvarela u kom se greška ne može sakriti, pa treba baciti papir i početi ispočetka, u životu je dovoljno (uz osmijeh) nastaviti.
Greška ostaje kao iskustvo da zaista ništa nije konačno, i da već u sljedećem pokušaju može biti drugačije i bolje, samo je važno nastaviti igru, i ne odustati.

Vrijeme je odličan učitelj, jer godine svakom donesu određena iskustva.
Ja samu sebe više ne uzimam preozbiljno, opustila sam se.
Po prirodi sam samozatajna, suzdržana i pomalo kruta pa lekcija s lakoćom i prihvaćanjem nije bila od najjednostavnijih, ali trudim se, i mislim da mi dobro ide.

Živjeti s lakoćom znači živjeti bez straha, meko.
Vjerovati u dobar ishod, vjerovati da uvijek za sve postoji rješenje, da postoje ljudi, da uvijek negdje čekaju dvije raširene ruke koje razumiju.
Lakoća se smije, jer je radosna i opuštena. Ništa joj nije konačno, veseli se improvizaciji. Slika život (vodenim!) bojama radosti, kao užitak, i uvijek novu  priliku.

Zato Anđeo Hagiel na mojoj slici lebdi, obuzet vrtlogom glazbe i radosti slavi život i prepušta mu se s lakoćom.

„…Tek kada čovjek prestane putovati i kad može samo pratiti odlaske i povratke drugih, te kad nauči pažljivo slušati njihova pričanja – tek tada mu se, slušajući i gledajući druge, otkriva pravo značenje putova i putovanja…“
Ivo Andrić

Najradije putujem svijetom ne mičući se od kuće.
I nije da mi putovanja fale. Ne čeznem za svijetom, niti svijet čezne za mnom.
Sve što mi treba za sreću, vrlo je blizu.

Zapravo nikad i nisam osjećala onu žudnju i potrebu za daljinama svojstvenu velikim putnicima. Valjda zato što u genima nemam ničeg što bi me vuklo daleko.
Postoje neka mjesta koja bih voljela vidjeti i doživjeti, i zbog kojih bih zapakirala putnu torbu a da mi to istovremeno ne bude gnajvaža… ali nema toga puno.

Rado bih se poklonila pred boginjom Nikom iz pariškog Louvrea.
Uživala bih u njenom okamenjenom letu i znam da bih gledajući je sasvim sigurno osjetila slani vjetar, i šum valova.
Zatim bih pošla u Sikstinsku kapelu, to čudo nad čudima.
Da se udubim u misterij stvaranja svijeta, da vidim onaj trenutak u kom ruka Boga tek treba dodirnuti ispruženu Adamovu ruku.
I svakako Van Goghove suncokrete, taj bljesak svjetlosti i strast plaćenu životom.
I to bi bilo uglavnom sve.

Ono što bih doista voljela istražiti, iskusiti, okusiti i doživjeti... ono što bi moglo nahraniti moju glad ne skrivaju daljine, dapače...

Voljela bih krajem zime a početkom proljeća provesti tjedan dana u nekoj kolibi na Velebitu. Bez struje, bez telefona. Uz vatru s komina i najjednostavniju hranu.
Kruh, sir, mlijeko, voće. Slušati buru. Razmišljati. Šutjeti. Čitati. Nešto napisati.
Možda voditi ljubav. Ali uglavnom šutjeti. I slušati.

Fasciniraju me dalmatinska svetišta i crkve.
Obilazila bi ih u vrijeme kad u njima nema ljudi. Kad mogu biti sama s Njim.
Uživala bih u  ljepoti kamena, fotografirala stare oltare, u svako doba dana, a najradije ujutro, ili kasno poslijepodne.
Kad se svjetlo razlije tako da razmoči obrise, kao u kineskom akvarelu.
Naslikala bih potom jedan ciklus slika, uhvatila na platnu trenutak svjetlosti i molitve, odraze onih koji stojećima svakodnevno dolaze s uvijek istim potrebama za zdravljem, kruhom, ljubavlju, ili djecom. Molila bih slikajući. Eto, baš tako!

Rado bih provela zimu na jednom od naših otoka.
Između mora i oblaka, što dalje, to bolje.
Vis bi sasvim odgovarao.
Udubila bih se u nijanse neba i mrkog tla, i tamo tražila odgovore na svoja pitanja.

Zatim bih hodočastila u Slavoniju osluškivati jesen u hrastovim šumama, prije nego što će otpasti lišće. Samo bih nijemo stajala, osjećala snagu i strast zemlje i neba i osluškivala tugu zime koja dolazi.
I pokušala odgonetnuti što je to osjećao Liszt dok je skladao Mađarsku rapsodiju?

I sad vidim… sve što sam napisala u svojoj osnovnoj potrebi nadovezuje se na jednu osebujnu ličnost, velikog hedonista, velikog zaljubljenika u život, mog pokojnog profesora Matka Peića, rođenog Požežanina.
On je skitajući prokrstario Hrvatsku uzduž i poprijeko napajajući se upravo onim o čemu ja sad pišem.
Njegove Skitnje su najljepša putopisna proza koju sam ikad čitala.
U njima se osjeća oko slikara, stil vrhunskog pisca, i nerv čovjeka koji je pohlepno uživao u svim životnim zadovoljstvima, a pritom sačuvao osjećaj za mjeru i nijansu.

Ponekad uzmem u ruke njegove Skitnje i putujem, tražim sljedeću stanicu, slušam, gledam, mirišem, osjećam.
I zato ne, ne bih putovala, ali bih se itekako skitala!

U prirodi je upravo počeo pravi vatromet najljepše zelene i žute boje!
I zato ovaj mali tekst prislanjam uz proljeće, i  posvećujem čudu stvaranja.
Pogrešno je mišljenje da je stvarati mogu samo određeni ljudi, oni koji su za nešto nadareni.
Anđeo stvaranja svjedoči da smo darove dobili svi, samo ih jedni prihvaćaju, u njima uživaju i s drugima ih dijele, a drugi ih ili ne vide, ili ih omalovažavaju.

Čovjek može stvoriti toliko toga!
Na primjer – lijepe odnose u kojima su ljudi povezani nitima razumijevanja,  poticaja i radosti.
Moguće je stvoriti smijeh u jutru prepunom obaveza i žurbe.
Moguće je stvoriti čistoću i red u neredu, praznik usred tjedna, ručak u prirodi na suncu, dobar kolač koji će razveseliti suradnike na poslu…
Moguće je plesati, fotografirati, igrati se.
Moguće je stvoriti bezbroj sitnih, a lijepih trenutaka u svakodnevici koji kao kapljice radosti, odmora i okrepe osvježavaju i nas same, i ljude oko nas.
Moguće je čarolijom izdvojiti trenutak, pretvoriti ga u mali događaj i pokloniti ga nekome kao dar!
To se ne događa samo od sebe, a nije uvijek ni lako!
Da bi urodilo plodom radosti, za svako stvaranje treba volja, trud, hrabrost i istrajnost!

Kad iz „ničeg“ nastaje „nešto“, početna točka je uvijek žar, zanesenost, očaranost.
Svejedno stvara li se simfonija, gredica sa cvijećem u vrtu, katedrala ili novi život.

Umjetničko stvaranje je svet čin, i intiman proces po svemu nalik na rađanje.
Prethodi mu samoća, razvijanje i rast sjemena u tišini.
A kad se plod odvoji i podijeli sa svijetom, u toj izloženosti uvijek je određena ranjivost, jer je razotkrivena duša uvijek osjetljiva i drhti od kritike, oštre riječi, podsmjeha.

Pošto sam umjetnica, svojstveno mi je slikanje i pisanje, i kad o stvaranju govorim na taj način, mogu reći da mi se ponekad stvari događaju same od sebe, ali u određenim periodima stvaranje je itekako mukotrpan proces.
Želim, čeznem, žudim… a često ne mogu, ili ne znam iskazati intenzitet emocije koju osjećam.  Vrtim se u krug. Tražim. Pa ponovo. Pa koliko puta ispočetka!
Trenutak mogućeg čuda, ali češće razočaranja.
Van Gogh  je pišući bratu Theu rekao kako ogromna može biti razlika između crteža u glavi, i crteža na papiru. Koliko u stvaranju ima muke i nemoći.
Željeti i moći dvije su posve različite stvari!.

Kad stvorim nešto dobro…zaista ne znam odakle dolazi.
Ali u tom se trenutku osjećam kao stvorenje koje je dotaknulo zvijezdu.
Kad uspijem izraziti ono najistinitije i najintimnije moje, to je uvijek trenutak čuda, uzdaha, miline, razumijevanja.
To je prodiranje do samog srca stvaralaštva.
To je osmijeh Boga.
I dok se tome tiho čudim, ne znam drugo nego pokloniti se, i tiho zahvaliti.