„…Tek kada čovjek prestane putovati i kad može samo pratiti odlaske i povratke drugih, te kad nauči pažljivo slušati njihova pričanja – tek tada mu se, slušajući i gledajući druge, otkriva pravo značenje putova i putovanja…“
Ivo Andrić

Najradije putujem svijetom ne mičući se od kuće.
I nije da mi putovanja fale. Ne čeznem za svijetom, niti svijet čezne za mnom.
Sve što mi treba za sreću, vrlo je blizu.

Zapravo nikad i nisam osjećala onu žudnju i potrebu za daljinama svojstvenu velikim putnicima. Valjda zato što u genima nemam ničeg što bi me vuklo daleko.
Postoje neka mjesta koja bih voljela vidjeti i doživjeti, i zbog kojih bih zapakirala putnu torbu a da mi to istovremeno ne bude gnajvaža… ali nema toga puno.

Rado bih se poklonila pred boginjom Nikom iz pariškog Louvrea.
Uživala bih u njenom okamenjenom letu i znam da bih gledajući je sasvim sigurno osjetila slani vjetar, i šum valova.
Zatim bih pošla u Sikstinsku kapelu, to čudo nad čudima.
Da se udubim u misterij stvaranja svijeta, da vidim onaj trenutak u kom ruka Boga tek treba dodirnuti ispruženu Adamovu ruku.
I svakako Van Goghove suncokrete, taj bljesak svjetlosti i strast plaćenu životom.
I to bi bilo uglavnom sve.

Ono što bih doista voljela istražiti, iskusiti, okusiti i doživjeti... ono što bi moglo nahraniti moju glad ne skrivaju daljine, dapače...

Voljela bih krajem zime a početkom proljeća provesti tjedan dana u nekoj kolibi na Velebitu. Bez struje, bez telefona. Uz vatru s komina i najjednostavniju hranu.
Kruh, sir, mlijeko, voće. Slušati buru. Razmišljati. Šutjeti. Čitati. Nešto napisati.
Možda voditi ljubav. Ali uglavnom šutjeti. I slušati.

Fasciniraju me dalmatinska svetišta i crkve.
Obilazila bi ih u vrijeme kad u njima nema ljudi. Kad mogu biti sama s Njim.
Uživala bih u  ljepoti kamena, fotografirala stare oltare, u svako doba dana, a najradije ujutro, ili kasno poslijepodne.
Kad se svjetlo razlije tako da razmoči obrise, kao u kineskom akvarelu.
Naslikala bih potom jedan ciklus slika, uhvatila na platnu trenutak svjetlosti i molitve, odraze onih koji stojećima svakodnevno dolaze s uvijek istim potrebama za zdravljem, kruhom, ljubavlju, ili djecom. Molila bih slikajući. Eto, baš tako!

Rado bih provela zimu na jednom od naših otoka.
Između mora i oblaka, što dalje, to bolje.
Vis bi sasvim odgovarao.
Udubila bih se u nijanse neba i mrkog tla, i tamo tražila odgovore na svoja pitanja.

Zatim bih hodočastila u Slavoniju osluškivati jesen u hrastovim šumama, prije nego što će otpasti lišće. Samo bih nijemo stajala, osjećala snagu i strast zemlje i neba i osluškivala tugu zime koja dolazi.
I pokušala odgonetnuti što je to osjećao Liszt dok je skladao Mađarsku rapsodiju?

I sad vidim… sve što sam napisala u svojoj osnovnoj potrebi nadovezuje se na jednu osebujnu ličnost, velikog hedonista, velikog zaljubljenika u život, mog pokojnog profesora Matka Peića, rođenog Požežanina.
On je skitajući prokrstario Hrvatsku uzduž i poprijeko napajajući se upravo onim o čemu ja sad pišem.
Njegove Skitnje su najljepša putopisna proza koju sam ikad čitala.
U njima se osjeća oko slikara, stil vrhunskog pisca, i nerv čovjeka koji je pohlepno uživao u svim životnim zadovoljstvima, a pritom sačuvao osjećaj za mjeru i nijansu.

Ponekad uzmem u ruke njegove Skitnje i putujem, tražim sljedeću stanicu, slušam, gledam, mirišem, osjećam.
I zato ne, ne bih putovala, ali bih se itekako skitala!