Jedan stari plavi Philipsov gramofon pratio me kroz djetinjstvo i mladost.
Sve moje blago tada bile su gramofonske ploče na koje sam nemilice trošila cijeli džeparac. Uz njih sam crtala, čitala, ali najčešće sanjarila.
Oduvijek je glazba u meni otvarala jedna vratašca prema vizualnom, slušajući, ja bih zapravo gledala slike, nevjerojatne, neshvatljive. To je tako ostalo do danas.

Osim što više nema gramofona. Za moj senzibilitet, u odnosu na ovaj današnji suhi, i hladan zvuk, onaj nekadašnji mi je ostao u sjećanju kao topao, pun i životan.
To je moj osjećaj, ali priznajem da sam beznadno nazadna i da mnogo toga ne razumijem.
Ne snalazim se u svijetu agresivnih video spotova koji su kao nekakva pozadina glazbi (Zašto glazbi uopće treba pozadina? Da gledajući zaboravim slušati?)  Zbunjena sam i ne znam što bih s nečijim bedrima ili grudima, s tom količinom agresivnih, prostih tuđih slika koje se silom nameću!

Od glazbe očekujem da u meni potakne moje vlastite slike, da me povede prema dugi, prema čudu, da me zavede i začara, da otvori u meni prostor u kom ću biti bolja, sretna, slobodna, svoja.
A ne uznemirena, nervozna, dekoncentrirana, iziritirana, agresivna!
Zato pažljivo biram ono što slušam.

U umjetnosti su jednostavni kriteriji vlastitog tijela često puno mjerodavniji od intelektualnih kriterija znalaca.
Kad  slušajući nešto osjetim uzbuđenje pa ne mogu zaustaviti suze, kad se  nakostriješim od užitka a niz kralježnicu od korijena kose do prsta na nozi osjetim žmarce, kad zaboravim gdje se nalazim.
Instinktivna, emotivna reakcija nikad ne vara, tu nema zabune, ili jest – ili nije.
Kako u glazbi, tako i u svakoj drugoj vrsti umjetničkog izraza!
Istina, to se ne  događa često. Ni u stvaranju zvjezdani trenuci nisu svakodnevica.
Ali je zato veličanstven, neponovljiv  osjećaj!

Nekoliko puta dogodilo mi se ono nešto, onaj osjećaj uronjenosti u tonove, jedinstva, kad me glazba ponijela i ispunila, i prelila se preko svih rubova.
Ipak, to su suviše intimna iskustva da o njima govorim.
Ali doživjela sam ih, da. I to ubrajam u vrhunce svojih osjetilnih spoznaja!

Glazba počinje slušanjem, kao što slikanje počinje gledanjem.
Da podučavam slikanje, tražila bih od svojih učenika da najprije nauče  stvari gledati, vidjeti, i osjetiti. Tek potom svoj osjećaj izraziti i prenijeti, ali uvijek najprije najjednostavnjim, najprimitivnijim sredstvima.
Francuski slikar Eugène Delacroix: rekao je „ Dajte mi blato i ja ću vam naslikati žensku put“.  Eto, odatle treba početi.
Jer ako možeš iz blata, što ćeš tek stvoriti s pravom bojom?

I zato ne mogu odoljeti… kao glazbeni dodatak uz ovu pričicu nešto sasvim posebno.
Vrhunac užitka, ono što bi glazba prema mom shvaćanju trebala biti, a samo vrlo rijetko to i jest.

Čist minimalizam. Jedan čovjek. Jedan instrument.
I… njeno veličanstvo – Glazba! U punom sjaju jednog izuzetnog dara!