Nedavno sam listala akvarele naslikane prije nekoliko godina.
Dobar akvarel lako je prepoznati, izgleda svježe i blistavo kao da se voda na papiru još nije osušila, kao da je slikar tog trena odložio kist.
U mnoštvu radova bilo je dosta onih na koje sam samo odmahnula glavom.
Srećom, pronašla sam i listove koji su nakon tolikog vremena i dalje ostali svježi i prozračni. Na njima svjetlucaju boje, blista bjelina papira, vibrira vodena mrlja.

Akvarel je najteža slikarska tehnika, da se postigne prividna lakoća potrebne su godine rada i vježbanja. Sve se događa u jednom dahu, svaka se greška vidi,  vodenu mrlju ne može se predvidjeti ni kontrolirati, a upravo ona sve određuje.
Mnogi uzaludni pokušaji, blokovi i blokovi bačenog papira bili su priprema za trenutak u kom se napokon dogodio moj prvi pravi akvarel, i u kom sam počela slikati iz daha, lako, igrajući se.

Nije drugačije bilo ni s kolačem od dizanog tijesta! I tu je trebalo dosta vremena i vježbe dok nisam tijesto osjetila dlanovima, vrhovima prstiju. Dok nisam postigla pravi omjer mirisa, okusa, pogodila trenutak kad je kolač gotov!
Pa i  plesanje… koliko je trebalo vježbati dok nisam uhvatila cha cha cha korak, i još uvijek griješim!
Umjetnost i život tako su čvrsto zagrljeni i prepleteni, da se ne zna se gdje jedno počinje a drugo završava.

Prava i istinska lakoća dolazi od sigurnosti u sebe i povjerenja u život i Boga.
A to se postiže ponavljanjem, i ponovnim pokušajima.
Za razliku od akvarela u kom se greška ne može sakriti, pa treba baciti papir i početi ispočetka, u životu je dovoljno (uz osmijeh) nastaviti.
Greška ostaje kao iskustvo da zaista ništa nije konačno, i da već u sljedećem pokušaju može biti drugačije i bolje, samo je važno nastaviti igru, i ne odustati.

Vrijeme je odličan učitelj, jer godine svakom donesu određena iskustva.
Ja samu sebe više ne uzimam preozbiljno, opustila sam se.
Po prirodi sam samozatajna, suzdržana i pomalo kruta pa lekcija s lakoćom i prihvaćanjem nije bila od najjednostavnijih, ali trudim se, i mislim da mi dobro ide.

Živjeti s lakoćom znači živjeti bez straha, meko.
Vjerovati u dobar ishod, vjerovati da uvijek za sve postoji rješenje, da postoje ljudi, da uvijek negdje čekaju dvije raširene ruke koje razumiju.
Lakoća se smije, jer je radosna i opuštena. Ništa joj nije konačno, veseli se improvizaciji. Slika život (vodenim!) bojama radosti, kao užitak, i uvijek novu  priliku.

Zato Anđeo Hagiel na mojoj slici lebdi, obuzet vrtlogom glazbe i radosti slavi život i prepušta mu se s lakoćom.