Drage su mi zelene kiše mjeseca travnja.
Kad se kapljice vode cijede s mladog lišća i svjetlucaju u ljubičastoj pjeni jorgovana, klize niz cvijet magnolije. Uvijek mi se čini kao da u rascvjetanim travanjskim vrtovima, voćnjacima i parkovima treperi lik anđela, ili je to samo igra sunca i kišnih kapljica, kao u Cesarićevoj pjesmi?

Ovo je trenutak kog treba prepoznati i izdvojiti.
To je čas kad se milošću Neba i velikodušnošću Zemlje iz dobro postavljenog temelja  (proklijalog sjemena) stvari dalje razvijaju same od sebe.
To je čas rasta i bujanja, kad se sve što je proklijalo i procvalo, i fizičko i duhovno razvija dalje. Kad se nakon dobro odrađenog početka i truda vide prvi rezultati, a dalje sve ide samo, samo treba nastaviti i ustrajati.

Praktično gledano bilo bi to ovako.
Kad se započne neki posao i stvari se razviju, slijedi faza u kojoj nije više nužno ulagati onoliko stvaralačke energije kao na početku, nego opustiti se u radu i ostaviti dovoljno vremena za rast.
Kad se nakon ljubavi i vremena uloženog u odgoj djeteta uživa u rezultatima tog truda, njegovim dobrim ocjenama u školi i lijepom ponašanju van nje.
Kad se s ponosom promatraju trenutni rezultati, sa zahvalnošću uživa u postignutom,  i s radosnim nestrpljenjem očekuju plodovi koje će budućnost donijeti.

Toliko dragocjenih lekcija možemo naučiti gledanjem prirode.
Praćenjem njenih ritmova, slušanjem otkucaja srca majke Zemlje u kojima treperi cijeli svemir sa svim svojim čudima. Koji nas uči da su jednako važni trenuci aktivne energije koja se ulaže u stvaranje i polaganje temelja, kao i čekanje rezultata, mirovanje i nečinjenje.

Anđeo rasta i bujanja upozorava nas na trenutak u kom je važno malo zastati, zahvaliti se i odmoriti.