U prirodi je upravo počeo pravi vatromet najljepše zelene i žute boje!
I zato ovaj mali tekst prislanjam uz proljeće, i  posvećujem čudu stvaranja.
Pogrešno je mišljenje da je stvarati mogu samo određeni ljudi, oni koji su za nešto nadareni.
Anđeo stvaranja svjedoči da smo darove dobili svi, samo ih jedni prihvaćaju, u njima uživaju i s drugima ih dijele, a drugi ih ili ne vide, ili ih omalovažavaju.

Čovjek može stvoriti toliko toga!
Na primjer – lijepe odnose u kojima su ljudi povezani nitima razumijevanja,  poticaja i radosti.
Moguće je stvoriti smijeh u jutru prepunom obaveza i žurbe.
Moguće je stvoriti čistoću i red u neredu, praznik usred tjedna, ručak u prirodi na suncu, dobar kolač koji će razveseliti suradnike na poslu…
Moguće je plesati, fotografirati, igrati se.
Moguće je stvoriti bezbroj sitnih, a lijepih trenutaka u svakodnevici koji kao kapljice radosti, odmora i okrepe osvježavaju i nas same, i ljude oko nas.
Moguće je čarolijom izdvojiti trenutak, pretvoriti ga u mali događaj i pokloniti ga nekome kao dar!
To se ne događa samo od sebe, a nije uvijek ni lako!
Da bi urodilo plodom radosti, za svako stvaranje treba volja, trud, hrabrost i istrajnost!

Kad iz „ničeg“ nastaje „nešto“, početna točka je uvijek žar, zanesenost, očaranost.
Svejedno stvara li se simfonija, gredica sa cvijećem u vrtu, katedrala ili novi život.

Umjetničko stvaranje je svet čin, i intiman proces po svemu nalik na rađanje.
Prethodi mu samoća, razvijanje i rast sjemena u tišini.
A kad se plod odvoji i podijeli sa svijetom, u toj izloženosti uvijek je određena ranjivost, jer je razotkrivena duša uvijek osjetljiva i drhti od kritike, oštre riječi, podsmjeha.

Pošto sam umjetnica, svojstveno mi je slikanje i pisanje, i kad o stvaranju govorim na taj način, mogu reći da mi se ponekad stvari događaju same od sebe, ali u određenim periodima stvaranje je itekako mukotrpan proces.
Želim, čeznem, žudim… a često ne mogu, ili ne znam iskazati intenzitet emocije koju osjećam.  Vrtim se u krug. Tražim. Pa ponovo. Pa koliko puta ispočetka!
Trenutak mogućeg čuda, ali češće razočaranja.
Van Gogh  je pišući bratu Theu rekao kako ogromna može biti razlika između crteža u glavi, i crteža na papiru. Koliko u stvaranju ima muke i nemoći.
Željeti i moći dvije su posve različite stvari!.

Kad stvorim nešto dobro…zaista ne znam odakle dolazi.
Ali u tom se trenutku osjećam kao stvorenje koje je dotaknulo zvijezdu.
Kad uspijem izraziti ono najistinitije i najintimnije moje, to je uvijek trenutak čuda, uzdaha, miline, razumijevanja.
To je prodiranje do samog srca stvaralaštva.
To je osmijeh Boga.
I dok se tome tiho čudim, ne znam drugo nego pokloniti se, i tiho zahvaliti.