Jedan stari plavi Philipsov gramofon pratio me kroz djetinjstvo i mladost.
Sve moje blago tada bile su gramofonske ploče na koje sam nemilice trošila cijeli džeparac. Uz njih sam crtala, čitala, ali najčešće sanjarila.
Oduvijek je glazba u meni otvarala jedna vratašca prema vizualnom, slušajući, ja bih zapravo gledala slike, nevjerojatne, neshvatljive. To je tako ostalo do danas.

Osim što više nema gramofona. Za moj senzibilitet, u odnosu na ovaj današnji suhi, i hladan zvuk, onaj nekadašnji mi je ostao u sjećanju kao topao, pun i životan.
To je moj osjećaj, ali priznajem da sam beznadno nazadna i da mnogo toga ne razumijem.
Ne snalazim se u svijetu agresivnih video spotova koji su kao nekakva pozadina glazbi (Zašto glazbi uopće treba pozadina? Da gledajući zaboravim slušati?)  Zbunjena sam i ne znam što bih s nečijim bedrima ili grudima, s tom količinom agresivnih, prostih tuđih slika koje se silom nameću!

Od glazbe očekujem da u meni potakne moje vlastite slike, da me povede prema dugi, prema čudu, da me zavede i začara, da otvori u meni prostor u kom ću biti bolja, sretna, slobodna, svoja.
A ne uznemirena, nervozna, dekoncentrirana, iziritirana, agresivna!
Zato pažljivo biram ono što slušam.

U umjetnosti su jednostavni kriteriji vlastitog tijela često puno mjerodavniji od intelektualnih kriterija znalaca.
Kad  slušajući nešto osjetim uzbuđenje pa ne mogu zaustaviti suze, kad se  nakostriješim od užitka a niz kralježnicu od korijena kose do prsta na nozi osjetim žmarce, kad zaboravim gdje se nalazim.
Instinktivna, emotivna reakcija nikad ne vara, tu nema zabune, ili jest – ili nije.
Kako u glazbi, tako i u svakoj drugoj vrsti umjetničkog izraza!
Istina, to se ne  događa često. Ni u stvaranju zvjezdani trenuci nisu svakodnevica.
Ali je zato veličanstven, neponovljiv  osjećaj!

Nekoliko puta dogodilo mi se ono nešto, onaj osjećaj uronjenosti u tonove, jedinstva, kad me glazba ponijela i ispunila, i prelila se preko svih rubova.
Ipak, to su suviše intimna iskustva da o njima govorim.
Ali doživjela sam ih, da. I to ubrajam u vrhunce svojih osjetilnih spoznaja!

Glazba počinje slušanjem, kao što slikanje počinje gledanjem.
Da podučavam slikanje, tražila bih od svojih učenika da najprije nauče  stvari gledati, vidjeti, i osjetiti. Tek potom svoj osjećaj izraziti i prenijeti, ali uvijek najprije najjednostavnjim, najprimitivnijim sredstvima.
Francuski slikar Eugène Delacroix: rekao je „ Dajte mi blato i ja ću vam naslikati žensku put“.  Eto, odatle treba početi.
Jer ako možeš iz blata, što ćeš tek stvoriti s pravom bojom?

I zato ne mogu odoljeti… kao glazbeni dodatak uz ovu pričicu nešto sasvim posebno.
Vrhunac užitka, ono što bi glazba prema mom shvaćanju trebala biti, a samo vrlo rijetko to i jest.

Čist minimalizam. Jedan čovjek. Jedan instrument.
I… njeno veličanstvo – Glazba! U punom sjaju jednog izuzetnog dara!

Drage su mi zelene kiše mjeseca travnja.
Kad se kapljice vode cijede s mladog lišća i svjetlucaju u ljubičastoj pjeni jorgovana, klize niz cvijet magnolije. Uvijek mi se čini kao da u rascvjetanim travanjskim vrtovima, voćnjacima i parkovima treperi lik anđela, ili je to samo igra sunca i kišnih kapljica, kao u Cesarićevoj pjesmi?

Ovo je trenutak kog treba prepoznati i izdvojiti.
To je čas kad se milošću Neba i velikodušnošću Zemlje iz dobro postavljenog temelja  (proklijalog sjemena) stvari dalje razvijaju same od sebe.
To je čas rasta i bujanja, kad se sve što je proklijalo i procvalo, i fizičko i duhovno razvija dalje. Kad se nakon dobro odrađenog početka i truda vide prvi rezultati, a dalje sve ide samo, samo treba nastaviti i ustrajati.

Praktično gledano bilo bi to ovako.
Kad se započne neki posao i stvari se razviju, slijedi faza u kojoj nije više nužno ulagati onoliko stvaralačke energije kao na početku, nego opustiti se u radu i ostaviti dovoljno vremena za rast.
Kad se nakon ljubavi i vremena uloženog u odgoj djeteta uživa u rezultatima tog truda, njegovim dobrim ocjenama u školi i lijepom ponašanju van nje.
Kad se s ponosom promatraju trenutni rezultati, sa zahvalnošću uživa u postignutom,  i s radosnim nestrpljenjem očekuju plodovi koje će budućnost donijeti.

Toliko dragocjenih lekcija možemo naučiti gledanjem prirode.
Praćenjem njenih ritmova, slušanjem otkucaja srca majke Zemlje u kojima treperi cijeli svemir sa svim svojim čudima. Koji nas uči da su jednako važni trenuci aktivne energije koja se ulaže u stvaranje i polaganje temelja, kao i čekanje rezultata, mirovanje i nečinjenje.

Anđeo rasta i bujanja upozorava nas na trenutak u kom je važno malo zastati, zahvaliti se i odmoriti.

Danas sam za ručak pripremala mladi kelj.
Gledajući prekrasan svijetlozeleni list, nisam mogla ne pomisliti na zemlju koja je taj divan plod stvorila, kišu koja ga je oprala i sunce koje ga je hranilo.
Nakon zimskog mirovanja, snijega, kiše i sive boje, njegovo veličanstvo – Život!
Lista, cvate, cvrkuće, grije, gleda me iz lista kelja, smije se iz jajeta, iz kapice žutog maslačka, iz oblaka, treperi u lisnatoj krošnje male breze.
Još prije samo dva mjeseca činilo se da zima nikad neće proći!
A zapravo, samo se stvarala pozornica za novo čudo, vatromet boja, mirisa i ljepote.

Kako gore, tako dolje, kako u prirodi, tako i u čovjeku.
Svakog povremeno dočeka neka mračna šuma kroz koju valja proći, i zima koju treba otrpjeti. I to može samo on, naoružan srcem ili razumom, vjerom ili iskustvom.
Tijekom ovog jednog života često umiremo, da bismo se ponovo rodili i obnovili.
Svatko je na svoj način  otvoren čudu novog početka i milosti Uskrsnoga jutra.
Osobno sam to doživjela više puta, i svaki put sam bila jednako potresena, ushićena i blažena.

Kad bi čovjek uživao u neprestanom zdravlju, ljubavi, blagostanju i uspjehu, vrlo brzo bi to postalo monotono i dosadno. Ispunjene želje svojim ispunjenjem češće stvaraju prazninu, a rjeđe zahvalnost i zadovoljstvo. Što se tu može, takva je ljudska priroda.
Ljepotu sunčanog dana možemo cijeniti tek nakon nekoliko sivih i oblačnih dana.
U milosti zdravlja možemo uživati tek nakon što smo preboljeli neku bolest.

Uskrs je prva sunčana zraka koju nakon neprospavane i teške noći anđeo pošalje na moj prozor, da me pomiluje i poruči mi da ne brinem, jer sam vođena i čuvana.
Uskrs je trenutak pročišćenja, nove nade i vjere.
Prvi korak nakon duge bolesti. Tren olakšanja kad nakon straha i čekanja stignu dobri nalazi. Ili loši, ali svejedno prihvatiš ono što dolazi s vjerom da će sve ipak biti dobro, tako kako treba biti.
Uskrs je trenutak kad nakon traumatičnog raskida veze ili braka pružiš usne na novi poljubac, ponovo s povjerenjem nekoga zagrliš.

Uskrs je svaki trenutak u kom nakon krize i beznađa  ponovo zaplešeš sa životom, osjetiš njegovu ljepotu, prolaznost i svetost.
A sve ostalo prepustiš se anđelu obnove s molitvom da taj novi početak bude blagoslovljen.