|
Samstag, den 07. Mai 2011 um 19:52 Uhr |
|
Bog ne rasipa svoje darove olako, a da ništa ne traži zauzvrat. Toga se sjetim uvijek kad pomislim na Vincenta Van Gogha, slikara koji je posvećen svom radu sagorio i ugasio se kao zvijezda. Od svih njegovih slika najdraža mi je „Zvjezdano nebo“. Naslikao ju je u umobolnici, pred sam kraj života. To je noćni prizor u kom svaki centimetar platna vibrira nevjerojatnom energijom: i mrki tajanstveni čempres, i široko nebo koje se u spiralnom vrtlogu boje rastvara i otkriva tajnu. Bez obzira na Vincentovo duševno stanje, sigurna sam da je slikajući svoje Zvjezdano nebo spoznao i tajnu svemira i čudo stvaranja. Ulazeći u svoju noć, zapravo nam je objasnio Svjetlo.
Van Gogh je živio i umro potpuno posvećen slikanju. O tome svjedoče njegova platna, kao i pisma bratu Theu koja su pravi literarni užitak, i slikarov svojevrstan dnevnik. U njima tumači svoju strast, i svoju predanost kao svoju osnovnu potrebu. Slikajući on je volio život, a iza sebe je ostavio ljepotu svijeta koja svijetli sa slikarskog platna. Kao komadić zaustavljenog vremena u kom je za sreću dovoljno modro nebo nad poljem makova i procvala voćka. I potvrda da potpuna posvećenost nečem znači stapanje s tim, postajanje dijelom toga. Vincent je doista bio žitno polje, seljak koji vadi krumpir, zvijezda, vjetrenjača, suncokret i vrt s perunikama.
Bez posvećenosti nema trajnih rezultata. Da bi se čovjek mogao nečem potpuno predati, treba biti uvjeren da je na pravom putu, i da je sve što ga na tom putu čeka upravo tako kako treba biti. Tada nema lutanja ni nedoumica Tada se može zagrliti život bez zadrške, računanja i cjenkanja.
Cijena koju plaćaju posvećenici poput Vincenta visoka je, ali kad se podvuče crta, to uopće nije važno. Važan je samo trag koji ostave, priča satkana od čudesne spoznaje, nevidljivim nitima, odraz duše svijeta, onog najljepšeg u rijetkim odabranima.
Vincent je izbrao biti napola gladan da bi kupio najljepše boje - kadmijevu žutu, kromoksid zelenu, pariško modru. Odrekao se kruha da bi stvorio čudo i misterij. U zamjenu je ostavio slike koje su hrana mnogim gladnim ljepote i smisla, jer njegova platna vraćaju vjeru u život i jednostavnu dobrotu.
I ne mogu suspregnuti komentar i pitanje - kako je moguće da toliki umjetnici današnjice, siti i zaštićeni u dobro zagrijanim državnim ateljeima nemaju u svom djelu ništa osim kritike i negacije? Dok je napola gladni, ubogi, neshvaćeni Vincent sagorio veličajući svojim slikama divotu svijeta, i slaveći čudo stvaranja?
|
|
|
Samstag, den 07. Mai 2011 um 19:51 Uhr |
|
Jedan stari plavi Philipsov gramofon pratio me kroz djetinjstvo i mladost. Sve moje blago tada bile su gramofonske ploče na koje sam nemilice trošila cijeli džeparac. Uz njih sam crtala, čitala, ali najčešće sanjarila. Oduvijek je glazba u meni otvarala jedna vratašca prema vizualnom, slušajući, ja bih zapravo gledala slike, nevjerojatne, neshvatljive. To je tako ostalo do danas.
Osim što više nema gramofona. Za moj senzibilitet, u odnosu na ovaj današnji suhi, i hladan zvuk, onaj nekadašnji mi je ostao u sjećanju kao topao, pun i životan. To je moj osjećaj, ali priznajem da sam beznadno nazadna i da mnogo toga ne razumijem. Ne snalazim se u svijetu agresivnih video spotova koji su kao nekakva pozadina glazbi (Zašto glazbi uopće treba pozadina? Da gledajući zaboravim slušati?) Zbunjena sam i ne znam što bih s nečijim bedrima ili grudima, s tom količinom agresivnih, prostih tuđih slika koje se silom nameću!
Od glazbe očekujem da u meni potakne moje vlastite slike, da me povede prema dugi, prema čudu, da me zavede i začara, da otvori u meni prostor u kom ću biti bolja, sretna, slobodna, svoja. A ne uznemirena, nervozna, dekoncentrirana, iziritirana, agresivna! Zato pažljivo biram ono što slušam.
U umjetnosti su jednostavni kriteriji vlastitog tijela često puno mjerodavniji od intelektualnih kriterija znalaca. Kad slušajući nešto osjetim uzbuđenje pa ne mogu zaustaviti suze, kad se nakostriješim od užitka a niz kralježnicu od korijena kose do prsta na nozi osjetim žmarce, kad zaboravim gdje se nalazim. Instinktivna, emotivna reakcija nikad ne vara, tu nema zabune, ili jest – ili nije. Kako u glazbi, tako i u svakoj drugoj vrsti umjetničkog izraza! Istina, to se ne događa često. Ni u stvaranju zvjezdani trenuci nisu svakodnevica. Ali je zato veličanstven, neponovljiv osjećaj!
Nekoliko puta dogodilo mi se ono nešto, onaj osjećaj uronjenosti u tonove, jedinstva, kad me glazba ponijela i ispunila, i prelila se preko svih rubova. Ipak, to su suviše intimna iskustva da o njima govorim. Ali doživjela sam ih, da. I to ubrajam u vrhunce svojih osjetilnih spoznaja!
Glazba počinje slušanjem, kao što slikanje počinje gledanjem. Da podučavam slikanje, tražila bih od svojih učenika da najprije nauče stvari gledati, vidjeti, i osjetiti. Tek potom svoj osjećaj izraziti i prenijeti, ali uvijek najprije najjednostavnjim, najprimitivnijim sredstvima. Francuski slikar Eugène Delacroix: rekao je „ Dajte mi blato i ja ću vam naslikati žensku put“. Eto, odatle treba početi. Jer ako možeš iz blata, što ćeš tek stvoriti s pravom bojom?
I zato ne mogu odoljeti… kao glazbeni dodatak uz ovu pričicu nešto sasvim posebno. Vrhunac užitka, ono što bi glazba prema mom shvaćanju trebala biti, a samo vrlo rijetko to i jest.
Čist minimalizam. Jedan čovjek. Jedan instrument. I… njeno veličanstvo – Glazba! U punom sjaju jednog izuzetnog dara!
|
|
Samstag, den 07. Mai 2011 um 19:50 Uhr |
|
Drage su mi zelene kiše mjeseca travnja. Kad se kapljice vode cijede s mladog lišća i svjetlucaju u ljubičastoj pjeni jorgovana, klize niz cvijet magnolije. Uvijek mi se čini kao da u rascvjetanim travanjskim vrtovima, voćnjacima i parkovima treperi lik anđela, ili je to samo igra sunca i kišnih kapljica, kao u Cesarićevoj pjesmi?
Ovo je trenutak kog treba prepoznati i izdvojiti. To je čas kad se milošću Neba i velikodušnošću Zemlje iz dobro postavljenog temelja (proklijalog sjemena) stvari dalje razvijaju same od sebe. To je čas rasta i bujanja, kad se sve što je proklijalo i procvalo, i fizičko i duhovno razvija dalje. Kad se nakon dobro odrađenog početka i truda vide prvi rezultati, a dalje sve ide samo, samo treba nastaviti i ustrajati.
Praktično gledano bilo bi to ovako. Kad se započne neki posao i stvari se razviju, slijedi faza u kojoj nije više nužno ulagati onoliko stvaralačke energije kao na početku, nego opustiti se u radu i ostaviti dovoljno vremena za rast. Kad se nakon ljubavi i vremena uloženog u odgoj djeteta uživa u rezultatima tog truda, njegovim dobrim ocjenama u školi i lijepom ponašanju van nje. Kad se s ponosom promatraju trenutni rezultati, sa zahvalnošću uživa u postignutom, i s radosnim nestrpljenjem očekuju plodovi koje će budućnost donijeti.
Toliko dragocjenih lekcija možemo naučiti gledanjem prirode. Praćenjem njenih ritmova, slušanjem otkucaja srca majke Zemlje u kojima treperi cijeli svemir sa svim svojim čudima. Koji nas uči da su jednako važni trenuci aktivne energije koja se ulaže u stvaranje i polaganje temelja, kao i čekanje rezultata, mirovanje i nečinjenje.
Anđeo rasta i bujanja upozorava nas na trenutak u kom je važno malo zastati, zahvaliti se i odmoriti. |
|
Samstag, den 07. Mai 2011 um 19:49 Uhr |
|
Danas sam za ručak pripremala mladi kelj. Gledajući prekrasan svijetlozeleni list, nisam mogla ne pomisliti na zemlju koja je taj divan plod stvorila, kišu koja ga je oprala i sunce koje ga je hranilo. Nakon zimskog mirovanja, snijega, kiše i sive boje, njegovo veličanstvo – Život! Lista, cvate, cvrkuće, grije, gleda me iz lista kelja, smije se iz jajeta, iz kapice žutog maslačka, iz oblaka, treperi u lisnatoj krošnje male breze. Još prije samo dva mjeseca činilo se da zima nikad neće proći! A zapravo, samo se stvarala pozornica za novo čudo, vatromet boja, mirisa i ljepote.
Kako gore, tako dolje, kako u prirodi, tako i u čovjeku. Svakog povremeno dočeka neka mračna šuma kroz koju valja proći, i zima koju treba otrpjeti. I to može samo on, naoružan srcem ili razumom, vjerom ili iskustvom. Tijekom ovog jednog života često umiremo, da bismo se ponovo rodili i obnovili. Svatko je na svoj način otvoren čudu novog početka i milosti Uskrsnoga jutra. Osobno sam to doživjela više puta, i svaki put sam bila jednako potresena, ushićena i blažena.
Kad bi čovjek uživao u neprestanom zdravlju, ljubavi, blagostanju i uspjehu, vrlo brzo bi to postalo monotono i dosadno. Ispunjene želje svojim ispunjenjem češće stvaraju prazninu, a rjeđe zahvalnost i zadovoljstvo. Što se tu može, takva je ljudska priroda. Ljepotu sunčanog dana možemo cijeniti tek nakon nekoliko sivih i oblačnih dana. U milosti zdravlja možemo uživati tek nakon što smo preboljeli neku bolest.
Uskrs je prva sunčana zraka koju nakon neprospavane i teške noći anđeo pošalje na moj prozor, da me pomiluje i poruči mi da ne brinem, jer sam vođena i čuvana. Uskrs je trenutak pročišćenja, nove nade i vjere. Prvi korak nakon duge bolesti. Tren olakšanja kad nakon straha i čekanja stignu dobri nalazi. Ili loši, ali svejedno prihvatiš ono što dolazi s vjerom da će sve ipak biti dobro, tako kako treba biti. Uskrs je trenutak kad nakon traumatičnog raskida veze ili braka pružiš usne na novi poljubac, ponovo s povjerenjem nekoga zagrliš.
Uskrs je svaki trenutak u kom nakon krize i beznađa ponovo zaplešeš sa životom, osjetiš njegovu ljepotu, prolaznost i svetost. A sve ostalo prepustiš se anđelu obnove s molitvom da taj novi početak bude blagoslovljen.
|
|
|