SnowFalling

Edita

Edit Glavurtić 2010 - Anđeli Edit Glavurtić


Što je važno u životopisu jednog slikara? Mjesto rođenja, škole koje je pohađao, utjecaje kojima je bio izložen? Izložbe?

Kod mene je sve nekako isprepleteno i objedinjeno u različitostima. Bile su mi potrebne godine da te proturječnosti pomirim, da na njih pristanem i naučim s njima živjeti.

Više...

Kontakt

Kontakt Edit Glavurtić

Nalješkovićeva 5
10000 Zagreb

Tel.: +385 98 408 260
Tel. Wien: +43 6991 38 666 33

edit@editglavurtic.com

Kako je sve započelo ili, TZAPHKIEL anđeo smrti | Ispis |  E-mail
Srijeda, 07 Siječanj 2009 08:34

Tzaphkiel anđeo smrti, (c) Edit GlavurticTko zna kada i kako je zapravo sve počelo. Pripremalo se dugo, godinama i javljalo u kratkotrajnim bljeskovima potrebe da materijaliziram viziju Anđela koji me pratio još od najranijeg djetinjstva. Toj sam se potrebi svjesno i uporno opirala.

Čini mi se kao da su sve godine mog života zapravo bile priprema za trenutak u kojem ću naslikati svoga prvog Anđela.

Lijep i bolan, težak do nepodnošljivoga, trenutak je to  koji me nepovratno  promijenio i usmjerio moj život u sasvim drugom smjeru.
Da bih ga mogla protumačiti, ovu priču  počinjem danima moga najranijeg djetinjstva. Provela sam ga na otoku Šolti, a u mojem malom svijetu živjeli su mama, baka i djed. Njihova skrb i ljubav davali mom odrastanju sigurnost i toplinu.

U dugim zimskim noćima na otoku u kamenom krovu bura je pjevala svoje stare napjeve, a  brižna je baka nad mojim krevetićem prije spavanja izgovarala molitvu dobrom Anđelu čuvaru s molbom da me „brani od svakog zla“.
U mojoj  su glavici zvuci bure bili kao pjesma zlih vila koje su okružile kuću. Istovremeno, prizvan bakinom molitvom, veliki je zlatni Anđeo svojim krilima od svjetlosti obavio kuću kako nijedna zla sila ne bi poljuljala sigurnost onih koji ovdje žive, vjeruju u dobro i mole se Svjetlosti.

Već u tim ranim godinama, u nedostatku svega ostalog, ponuđena mi je magija riječi  i ona me uvela u svijet Svetaca zaštitnika, Anđela, ali i vila i junaka narodnih epskih pjesama.

Preseljenjem u Zagreb ništa se bitno nije promijenilo. Krenula sam u školu. Granice moga svijeta proširile su se, a Anđelima i vilama dodala sam Kristijana Andersena i Ivanu Brlić - Mažuranić. Njihove priče postale su stvarnost u kojoj sam živjela. U njima prinčevi nisu odlazili u svijet napuštajući svoje obitelji da bi udovoljili sebičnosti, nego su imali plemenite ciljeve.
Nije bilo razočaranih. Dobrota je uvijek pobjeđivala, a svako poštenje na kraju je bivalo nagrađeno. Taj imaginarni, a za mene tako stvaran svijet postao je utočište u kojem sam se skrivala uvijek kad mi je bilo hladno ili kad sam se nečega bojala.

Nad drugim dijelom mog djetinjstva bdjele su oči arhanđela Mihaela.  U župnu crkvu u zagrebačkoj Dubravi odlazila bih s mamom svake nedjelje. Glavni oltar bio je ukrašen velikim vitražem. Svetac u sjajnom oklopu pobjeđuje Zvijer pod svojim nogama. Očarano sam gledala prizor, svjetlo se lomilo u šarenom staklu pa se činilo kao da se  borba odvija u nekom imaginarnom prostoru ljubičaste, žute i crvene boje. Činilo mi se da čujem riječi što su ih  Svetac i Zvijer izgovarali, čudne riječi nekoga nepoznatoga, starog jezika, stvarnije od onih koje su dopirale s propovjedaonice.

Zatim bih kod kuće uzela papir i boje i pokušala naslikati to što sam čula. Čak i onako malena osjećala sam da taj doživljaj ne mogu prevesti u riječi, i da ću ga lakše izraziti bojom.

Tako je prolazilo moje djetinjstvo. Imam potrebu govoriti o njemu jer smatram da je djetinjstvo temelj onoga što kasnije postajemo, a razumijevanje za sve što kao odrasli  činimo, vjerujemo ili biramo nalazi se upravo u godinama odrastanja. Bila sam sretno dijete. Sve što mi je bilo potrebno imala sam. Realno gledano, tih godina živjeli smo u vlažnoj podstanarskoj sobici toliko malenoj da je unutra stalo samo najosnovnije. I za najsvjetlijih ljetnih dana bio je polumrak. Ali, što je sve to značilo kad sam i onako većinu vremena provodila na širokim livadama na kojima su plesale vile ili na oblacima na kojima su se rojili Anđeli.

Prijelaz iz djetinjstva u djevojačko doba nije donio značajnije promjene, osim što je potvrdio moju potrebu za slikanjem. Svaki slobodan trenutak provodila sam stvarajući na papiru svijet kakav sam priželjkivala. U pozadini svega sve jače i jače nazirala se potreba da svoje slikarske izlete pretvorim u svoju profesiju.

Još u djetinjstvu baka mi je običavala govoriti: "Kad te vodi Anđeo, sva će ti vrata biti otvorena." Tako se, eto, ostvario moj san i vrata Akademije likovnih umjetnosti za mene su se otvorila. Nije bilo lako i danas, s vremenskim odmakom od dvadeset i više godina uviđam golemu žrtvu, ljubav, podršku i vjeru moje mame koja mi je sa svojom skromnom radničkom plaćom omogućila školovanje na tako elitnom studiju .

Nakon što sam diplomirala, nisam uspjela utažiti svoju žeđ za znanjem. Željela sam učiti i dalje, a istovremeno počela sam osjećati i silnu potrebu za daljinama. Bilo je to neobično. Živjela sam u Zagrebu, radila prekrasan i dobro plaćen posao i cijelo vrijeme osjećala da to nije dovoljno, da ću tek na nekomu drugom mjestu, u drugom gradu sresti i otkriti važan dio sebe, onaj koji sve ostale povezuje u smislenu cjelinu. Daljina me zvala, a odabir je pao na Beč, grad koji je svojim duhom i mirisima podsjećao na Zagreb. O godinama provedenim ondje već sam pisala u pričama o pojedinim anđelima.

Radila sam mnogo, a preostalo slobodno vrijeme slikala sam, uvijek u potrazi za nečim što će biti moj izraz.
Bilo je raznih faza, apstrakcije, pejsaža i akvarela, ilustracija i kolaža,  ali u svemu  postojao je dio mene koji je ostao nezadovoljen, gladan u očekivanju nečega što nisam znala definirati. Potreba za Anđelom iz djetinjstva bivala je sve jača i nekoliko puta bila sam zaista blizu tome da na platnu prikažem njegov lik. No uvijek se pojavljivalo nešto drugo, tog trenutka važnije. Iskrsnula bi neka izložba, narudžba ili putovanje, a lik Anđela uvijek se strpljivo povlačio čekajući svoj trenutak. 

Sve što se potom događalo bilo je nekako mimo mene. Nisam  znala da su pripreme dovršene, a pozornica za prvog Anđela spremna. Tzaphkiel ili Anđeo smrti pojavio se kao snoviđenje  u trenutku kad su svi intelektualni razlozi postali nevažni. Nastao je kao moja potreba i sporedno je bilo zanima li koga ta tema ili ne i hoću li sliku moći kome pokazati.

Mama se od neizlječive bolesti razboljela krajem zime l996. godine i bolovala do kasne jeseni 2003. Tih osam godina meni su bile vrijeme najveće patnje, najbržeg učenja, ali i očitovanja Božje milosti. Mama je bolovala i liječila se u Zagrebu, ja sam živjela u Beču. Bile smo razdvojene, nisam je mogla često posjećivati. Bolest i patnja najbližega ljubljenog bića nešto je najteže s čim se ljudsko stvorenje mora suočiti. Za mene to je definicija pakla. Tih godina kroz taj pakao prolazila sam često.

Jedne od neprospavanih noći punih očaja i suza dogodilo se. Bilo je to nešto nalik plavom bljesku. Postala sam svjesna nazočnosti krilatoga svijetlog bića, svetog Anđela koji sjedi rukama položenim u krilo. Nisam razabirala pojedinosti njegova lika. Sve se pretapalo u bljesku plavetnila.
Znala sam da su mu očni kapci spušteni, iako ga nisam pogledala u lice. Čak i u polusnu bila sam svjesna pred kim se nalazim. Potrajalo je to kratko, a kad sam otvorila oči, u sobi je bilo sve isto kao i prije.

Idućeg jutra ušla sam u svoj atelje i sjela pred čisto bijelo platno ne razmišljajući. Nešto je izvan mene vodilo moju ruku. Plavi Anđeo na mom platnu prikazan je u sjedećem položaju. Oči su mu zatvorene. Time Anđeo izražava stanje onoga tko se priprema na veliko putovanje i toga je svjestan. Za njega vanjski svijet više ne postoji, sve što je još važno bilo je u njemu. Anđelove ruke položene su u krilo, ispruženih dlanova koji istovremeno prihvaćaju ono što dolazi i ispraćaju na put malu plavu pticu, glasnika smrti. Dovršivši sliku znala sam koga predstavlja, shvatila njenu poruku i simboliku.

Slikala sam i slikajući bilo mi je lakše, a moj atelje odjednom su nastanili Anđeli. Bilo ih je sve više i više.
Godinama zanemareni - sada su sami dolazili k meni. Kao da su čekali da prestanem postavljati pitanja.
Anđeo tuge, Anđeo duhovne spoznaje, Anđeo duševnog mira. Kad ih je mama prvi put vidjela, istog trenutka opredijelila se za plavoga Anđela. On joj je bio ljepši od drugih, osjećala je da joj nešto govori, kao da je baš za nju naslikan. Ni tada, ni ikada poslije toga nisam joj rekla tko je taj Anđeo i koja mu je poruka.

Otada je prošlo deset godina i danas se s mnogo ljubavi i topline prisjećam slike svoga prvog Anđela. U početku je taj Anđeo predstavljao prijetnju. Bojala sam se njegove poruke jednako kao i glasnika kojeg šalje. Ali s vremenom sam shvatila što mi zapravo želi reći.

 

Anđeo smrti ispričao mi je priču o životu. Trenutkom rođenja Stvoritelj svakomu od nas odredi životni put i Čuvara koji će nas pratiti. Svakom slikaru određen je  broj slika koji će naslikati, arhitektu broj građevina koje će projektirati, a mornaru broj putovanja i plovidbi. Određen je svaki dan i svaki otkucaj srca.
Vrijeme trajanja zadano nam je, ali u njegovim granicama za nas su ovdje sve zvijezde svemira i svi zemaljski vrtovi sa svojim plodovima i cvijećem. Zato treba mudro birati i pažljivo koristiti vrijeme te njegovati dobrotu, sklad, ljepotu, humanost, mir, blagost…
Anđeo smrti šapuće kako je život uvijek dragocjen i da treba koristiti svaki trenutak. Svojim ulaskom u moj život On je otvorio vrata anđelima života, Anđelu radosti, Anđelu nade, Anđelu mudrosti, Anđelu zahvalnosti…
Oni su sad moja stvarnost. Onako kako ih vidim i osjećam tako ih prenosim dalje u silnoj želji da posredujem barem dio radosti kojom me ispunjava ovaj prelijepi lirski motiv koji je došao k meni na tako neobičan, čudesan način.