Duševna bol jedno je od najstrašnijih stanja koja ljudsko biće može iskustveno spoznati.
Rastrzanost, nemir, strah, bespomoćnost… krug užasa.
Prolazila sam kroz takve periode, i uvijek sam ih osjećala kao plutanje sred beskrajnog oceana.
Ne naslućuje se dno, samo modri ponor u dubinu.
Mrak i tišina.

U prostoru samoće i bezglasja ništa ljudskog do mene ne dopire.
Automatski obavljam svoje dnevne poslove, ali samo dio mene razgovara, slika, kuha, piše, odlazi u nabavku… drugi dio zarobljen je pod vodom.
Nemoćan, zgrčen, tjeskoban.

U periodima nemira duše vrijeme ima drugačije dimenzije nego inače.
I tek tad se osjeti da ono ne znači – baš ništa!
Izlomljeni komadići stvarnosti pomiješani sa snom, dani i noći bez veze nanizani, vrhunski domet je preplivati bez grča od jutra do večeri. A čemu?
Noć otvara vrata novim čudovištima, pitanjima bez odgovora i strahovima.

Nema svrhe postavljati pitanja o razlozima patnje, ni smislu ovog našeg kratkotrajnog putovanja punog borbi, pokušaja, i vječnih početaka.
Tin Ujević razumio je stanja krika duše „pred zamračenom pučinom…pod svodom koji ne čuje“ i kad čitam njegove stihove iz 1916. godine prepoznajem i osjećam isti taj univerzalni, vječni vapaj koji u vremenu traje, i traje, i traje.
I onda kao i danas čovjek treba „moćnu riječ, i odgovor“, ali odgovor ne dolazi.

I zato, pred misterijem onog što ne mogu shvatiti spreostaje mi jedino da - šutim.


Pozivam za svjedoka mastionicu i pero
i ono što se perom piše;
pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka
i noć, i sve što ona oživi;
pozivam za svjedoka mjesec kad najedra
i zoru kad zabijeli;
pozivam za svjedoka sudnji dan, i dušu što
sama sebe kori;
pozivam za svjedoka vrijeme, početak i
svršetak svega
I da je svaki čovjek uvijek na
gubitku.


Izvadak iz Kurana
uvodni dio u roman „Derviš i smrt“  Meše Selimovića