Kairos je u grčkoj mitologiji poznat kao bog sretnog trenutka.
Uvijek u pokretu i žurbi, budno motri kako ne bi propustio pravi čas za djelovanje.
Na glavi ima čuperak, i kad ga se prepozna, za taj ga čuperak treba čvrsto uhvatiti kako se sretan trenutak ne bi izgubio i nestao, a prilika propustila.

Manje je poznat njegov anđeoski pandan, anđeo Rubiel.
On također pripovijeda o prepoznavanju pravog trenutka, ali je njegova priča malo drugačija. Kairos stavlja težnju na vrijeme i događaje van čovjeka, dok Rubiel govori o važnosti vremena u čovjeku samom.
Nezavisno od onog što se trenutno dešava, nezavisno od drugih ljudi treba osvijestiti vlastito trajanje kao nešto osobito, dragocjeno i neponovljivo.
To znači intenzivno i svjesno živjeti vlastiti život.
Emocije radosti, nemira, ushita, čuđenja najprije podijeliti sam sa sobom.
Zastati u tom stanju, i taj čas bez žurbe, potpuno prisvojiti za sebe.

Možda reći – Dio sam ovog lijepog i tihog zimskog predvečerja, sve oko mene miruje, i ja sam spokojna, moje tijelo je opušteno, moje misli su slobodne. Osjećam i udišem ovu divnu tišinu i uživam u njoj, i ovaj blagoslovljeni trenutak mira  želim ponijeti sa sobom.
Na taj način proživljena stvarnost omogućava mi da živim potpunije, da osjećam dublje, da volim svoj život, da prepoznam svoj trenutak.
Da ne čekam događaje i ne ravnam se prema reakcijama drugih ljudi, jer čekanje me stavlja u podređeni položaj. A ja želim živjeti svjesno i radosno doživljavati svoje postojanje i svoju stvarnost.
Na taj način stvaram sretan trenutak za sebe tako da mogu u njemu uživati, (čak ga  podijeliti s drugima),  i iz njega djelovati.

Na ovom mjestu moram još spomenuti jednog od mojih omiljenih pisaca; Remarquea, čiju životnu filozofiju usvajam kao vlastitu.
Likovi njegovih romana uglavnom su intelektualci koji u bijegu od nacističkog režima  gube i domovinu i dom, obitelj, društveni položaj, i život u građanskim okvirima.
Na marginama društva preživljavaju kao izbjeglice, i postaju umjetnici života (divan njemački izraz za to jest lebenskunstler).
Prošlost su zaboravili jer bi ih smrvio njen teret, budućnosti nemaju.
Zato žive u sadašnjosti, intenzivno i strastveno, prožimaju se, sagorijevaju, ljube, skrivaju se i prkose općem ludilu svjesni ograničenosti vremena koje im je dano.

Remarkova filozofija je jednostavna.
Ne postoji vrijeme, ni okolnosti u kojima čovjek treba odustati od sebe, od hedonizma, od života, od ljubavi. Opustiti se, prepustiti, biti, disati i biti svjestan svakog udaha i izdaha, koračati i osjetiti tlo pod nogama, vjetar u kosi.
Stvarati svoje sretne trenutke sam.