|
Ne znam što me navodi da baš večeras slušam Mozartov Requiem. Ovo je trenutak ranjivosti, predaje, izloženosti. Dozvoljavam glazbi da se prelije preko svih rubova i da me kao bujica nosi. Uronjena u tonove, ne vladam svojim emocijama, sve je vrtlog, i ja nestajem u viru, bezglasno. Nešto mi govori, nešto važno, samo ne mogu u riječi prevesti što je to, pa samo osjećam i slušam.
To je snaga glazbe. To je moć umjetnosti.
Verdi, Wagner, Mozart… paleta svih boja, glazba koja oslobađa, prodor prema Svjetlosti moćnoj i blistavoj,vrhunac svih spoznaja i duša koja u svom letu naslućuje Boga. Točka sažimanja najljepše i najčišće esencije života.
Pa književnost, poezija…Nazorova Maslina. Iskazana kontrastom djetinjstva i zrelosti, dana i noći, djelovanja i sanjarenja. S jedne strane uronjenost u samo srce šumnoga života, šum mora, zlato sunca, pjev cvrčka. A iznad svega toga, iznad realnosti, zvuka, materije…beskraj neba, Bog, i dva oblaka bijela, tanka, slikarskom rukom dodana na kraju.
Za izraziti ovako nešto pjesnik mora zaista biti Bogom nadahnut. Zato pjesnici zaslužuju jednu sasvim, sasvim posebnu vrstu poštovanja.
Naposljetku – Chagall! Trenutak u kom nisam znala drugo nego zaplakati. Bila sam potpuno nepripremljena jer sam vidjela njegovu izložbu u bečkom Kunstforumu, ali se ništa osobitog pritom nije dogodilo. U Zagrebu sam prolazila dvoranama galerije, gledala, uživala. Sve dok se nisam našla pred tom plavom slikom noćnog neba, mlade žene koja u rukama drži dijete, a prema njima leti muškarac odjeven u crveno odijelo, s buketom cvijeća. Ispod njih – usnuli grad sa svojim tornjevima i krovovima.
Stvarnost je dakle ostavljena negdje dolje, a vrh toga, na nebu, u snu, u viziji lebde likovi u svom vlastitom svemiru, u kom nema logike, ni pravila onog što su ostavili dolje u dubini. Posvećeni, radosni, ispunjeni! Njima svijet više nije potreban, jer oni su svijet za sebe. Odvojeni od realnosti stvarniji su nego što bi bili da se nalaze bilo gdje na zemlji.
I onda je došlo kao val, izgubilo se vrijeme i prostor, nestali su zvukovi i ljudi oko mene, i bila sam dio slike, dio te prelijepe Chagallove himne životu, i nisam mogla zadržati suze. Samo sam stajala zahvalna i ganuta.
Potpuno je sporedno radi li se o Mozartovoj glazbi kao večeras ili Rilkeovim pjesmama, to su posvećeni trenuci kad kroz neko umjetničko djelo govori sam Bog. Vrhunci duha, ekstaza čiste ljepote, savršenstva.
Gledaš, slušaš i osjećaš veličinu i divotu neizmjernog, neizrecivog, bezvremenskog.
Pa na časak čak pomisliš – da, sad razumijem, tako je On zamislio sliku svijeta! I u tom je razumijevanju istovremeno prožimanje i čovjeka i svemira , dio si savršene kreacije i nije više važno jesi li čovjek, ptica, cvijet ili zvijezda.
|