Viđala sam ih ponekad u tramvaju broj 18, linijom koja spaja bečki Zapadni i Južni kolodvor, a kojim sam se svakodnevno vozila na posao.
Oboje su bili ljudi srednjih godina, neugledni i pomalo zapušteni.
Žena uvijek u nekim staromodnim kostimima, bez traga frizure, bez mrvice ženstvenosti. On – njena preslika u muškom obličju.
Međutim, pažnju mi je privukao anđeo ljubavi koji je tako očigledno stajao pored njih, pa se svjetlo koje je isijavalo iz tog prizora nije moglo ne vidjeti.
Bili su svijet za sebe. Blistali su.
Bilo je očigledno da je ona u njegovim očima najljepša žena na svijetu.
Jer pogled kojim je taj muškarac gledao tu ženu bio je pogled obožavanja i predanosti, pogled čiste ljubavi. I bio je potpuna suprotnost njihovoj vanjskoj slici.
Čaroliju Anđela ljubavi doživljavala sam tako ponekad u tramvaju osjećajući se svaki put kao voajer uhvaćen u gledanju nečeg suviše intimnog, a opet, prizor je bio toliko nevjerojatan i lijep da nisam mogla odvratiti pogled.
Čudo iz tramvaja nije imalo ničeg zajedničkog s blistavim fotografijama časopisa, na kojima svježe zaljubljeni parovi s estrade demonstriraju ljubav i sreću.
Ma sigurno, kako da ne…

Za mene osobno, Anđeo ljubavi  najvažniji je i najljepši od svih anđela.
Zato jer sam svjesna da postoji mnogo toga čega bih se bila spremna odreći, ali bez ljubavi ne bih mogla živjeti. Bez obzira koliko cijena bila visoka.
Sva moja iskustva, i sva moja spoznajna realnost prelamala se kroz tu prizmu,  to je način kako doživljavam svijet.

Kad se Anđeo ljubavi u mom životu pojavio, spremno sam ga slijedila.
Dvaput sam se selila iz jedne u drugu državu, dvaput počinjala ispočetka.
Doživjela i mladenačku i strastvenu ljubav, i zrelu i ludu, voljela i bila voljena, ostavljala i bila ostavljana, ljubila u stvarnosti i u mašti… a iza svake moje ljubavi uvijek je ostajao trag,  slika, pjesma...
Nisam pala u zamku da zbog gubitka izgubim vjeru u ljude i u ljubav pa da se zaledim i zatvorim. Kad bih svoje odbolovala (a kako ljubim tako i patim, strastveno i do kraja), uvijek sam se ponovo drhtavo okretala životu nadajući se da daljine za mene kriju baš pravu osobu, takvu koja će me voljeti onakvu kakva jesam.
Koja će me gledati pogledom onog čovjeka iz tramvaja broj 18.

Međutim dalje, dublje i više od ljubavi prema određenom muškarcu je mislim, ljubav prema životu samom.
Zaljubljenost u njega, jer ne znam drugačije opisati osjećaj zanosa i opijenosti, i ponekad divljenja i uzdrhtalosti, očekivanja, igre i radosti.
Osjetim to kad ujutro pogledam nebo, kad osjetim kapljice kiše na licu, kad u noći čujem prvi ptičji cvrkut koji navještava proljeće!
Kad gledam frezije u vazi na radnom stolu, između crteža, tuba boje i knjiga s poezijom.
Da, to je  moja strast prema životu, i zaljubljenost u njega, i očekivanje.
Sve su to lica Anđela ljubavi,  Njegove boje, i Njegova svjetlost.


...Kad bi ptice ovako umele da vole, kao ja,
već bi se pretvorile u vetar.
Kad bi potoci ovako umeli da vole kao ja,
već bi postali oceani.

Kad bi prostori umeli da vole, kao ja,
već bi postali beskonačnost.
Kad bi vreme ovako umelo da voli, kao ja,
već bi se pretvorilo u večnost.

Kad bi zemlja ovako umela da voli, kao ja,
već odavno bi postala zvezda...


Miroslav Antić