Jutros su na mom stolu zamirisali prvi zumbuli, moj najdraži cvijet.
Puna ih je vaza, mirišu slatko kao život, i pričaju priču o ljubavi, obnovi i o proljeću.
Znam da ovo nema nikakve veze s kalendarom, ali upravo na današnji dan za mene je uvijek počinjalo proljeće, i taj doživljaj i tu proslavu ne bih ni jedne godine propustila. Pošto pripadam generaciji koja baš ne drži korak s modernim praznicima (uvezenim u svrhu komercijalizacije i trošenja), još uvijek mi je nekako sentimentalno važan taj 8. ožujak. Dan kad smo se okupljali, družili uz kavu, uz kolače, kad je bilo puno jednostavnije i prirodnije nego danas i pokloniti i primiti taj skromni buketić iz kog se osmjehivalo proljeće.
I moram priznati… bilo ih je u mom životu, bilo ih je podosta…valjda zato jer nikad nisam skrivala da me cvijeće može obradovati više od bilo čega drugog.
I još ne prestaje, hvala Bogu, moje proljeće još traje…

Nekad sam negdje pročitala da živ čovjek ne može izgubiti ništa što mu jedno proljeće ne bi moglo vratiti. I to je istina.
Proljeće - doba mladosti i čuda, doba otvorenih putova (a svi vode prema životu!), vrijeme kad se svijet nestrpljivo i željno tek naslućuje i opipava.
Kako se često čuje ona uzrečica „eh, da sam opet mlad, bio bih pametniji…“
Ma, zašto bi uopće mladost trebala biti pametna?
Kako će sanjati i letjeti ako razmišlja?
Već iza prvog ugla svakog ionako dočeka život, i zato to kratko i nepovratno proljeće ne treba kvariti, u njemu treba samo i jednostavno biti, živjeti, listati, letjeti…

Na vrijeme stigne i  mudrost i oprez, odgovornost, obaveze, djeca i krediti, i ono doba slatke bezbrižnosti nestane kao san, a da nismo ni  svjesni kad, ni gdje se izgubilo.

Anđeo proljeća podsjeća da svoja proljeća čovjek stvara sam.
Nježna su kao latice zvončića, i treba jako paziti da ih vjetar ne odnese, da ne nestanu zauvijek. U čudesnoj kutijici sjećanja možemo ih zadržati!
I kad je najteže, posegnuti za njima.
Bože moj, što bi iz te kutijice sve zamirisalo, čega bi se sve tu našlo?
Prvih poljubaca i prvih pijanstava, prijateljstava „za cijeli život“,  maturalnih putovanja… svega onog što se otkriva samo jednom i nikad više.
Ali se zato dugo, dugo pamti,  i ponekad, u jesenima i zimama koje slijede, za tim dugo, dugo žali…

Ponovo je proljeće. I ponovo imam onaj ludi osjećaj da sve mogu, da sve još samo na mene čeka, i da život tek počinje. Pa i počinje, da, počinje!



P.S.
Već skoro dvadeset godina prati me knjiga  Vladana Desnice,  „Proljeća Ivana Galeba“. Stopila sam se s njim, i usput potpuno zaboravila kad je i kako do mene došla. A draga mi je, jer na meni blizak način govori o životu i smrti, umjetnosti i ljubavi. Otvaram je (kao i toliko puta dosad) nasumce, jer tako pristaje uz ovo vedro jutro, vjetrovito i prohladno.
A na prvoj strani riječi  „ dragoj Ediki za 8.mart, 1988 godine, od Nade“.
Zastajem i brišem suze ganuća i zahvalnosti, upravo današnji praznik, i njeno ime pored… i neka mi sada netko kaže da anđeli ne postoje!