„Oj violo, oj violo kraj vode studene, draga dušo, draga dušo spomen se o mene…“ Kroz zavjesu od vremena do mene dopire glas babe Vitorije koja mi je pjevala  ovu pjesmu prije spavanja. I onu „tulipan, jorgovan to su cvita dva“…

Cvijeće me prati cijeli život. Toliko uživam u njemu da mi predstavlja više od vidljive stvarnosti. Pojedini cvjetovi su kapljice sjećanja i ljepote, prekrasni i mirisni fragmenti priča o meni važnim ljudima, o događajima koji su prošli ali me na njih  podsjeti dašak mirisa, naznaka boje s nježne latice.

Patim od alergije ali, što to znači! Kad u ožujku zaplave prvi zumbuli, mistični, slatkog mirisa, ja ih stavim u vazu i opijam se njima. Mama ih je za mene uvijek kupovala kad je išla subotom na tržnicu. Ja bih uz knjigu u krevetu dugo pila kavu, a kasnije ustala i crtala. Ona bi se u međuvremenu vratila, stavila cvjeće u vazu na moj radni stol, poljubila me u vrat, donijela mi svježu kavu i otišla kuhati ručak. I tako je bivalo iz subote u subotu, od visibaba, mimoza, ljubica, preko zumbula, narcisa, ciklama, jorgovana, đurđica, karanfilića i turskih klinčića sve do dalija.

Tu se negdje zaustavljalo, naš mali ritual odvijao se od kraja zime, pa do ulaska u rano ljeto. Zato me valjda ravnodušnom ostavljaju raskošni buketi iz cvjećarnica a nježnom i mirisnom  proljetnom cvijeću ne mogu odoljeti. Iznad svega zumbul, đurđicu i karanfilić. Pa jorgovan i božur. Miris je dovoljan da ponovo osjetim nešto neobjašnjivo toplo oko srca, vjeru, dobrotu, nadu, osjećaj sigurnosti, osjećaj da u životu nije potrebno puno, ali je ljepota nužna. Bez nje ne mogu, čak i kad je tako skromna da stane u malu vazu u kišni prozor.

Ne mogu se požaliti, oduvijek sam dobivala puno cvijeća. Mnogi su mi ga poklanjali, u raznim prilikama. A kupovala sam ga i sama. U danima moje mlade ljubavi S. je  za mene krao magnolije i ruže po gradskim parkovima, dolazio po mene na Akademiju i iz rukava izvlačio jorgovane. Bez obzira na sve što se poslije dogodilo, te ukradene ruže još mirišu!

D. me obasipa svim vrstama cvijeća, i na mom stolu uvijek je puna vaza, zimi i ljeti. U njoj boje i mirisi raskošni kao sama ljubav, baršunasto obavijaju, daju se potpuno, zovu na uživanje, na gledanje, dodirivanje, mirisanje. Pamtim bogate bukete koje mi je darovao otac, 36 ružičastih božura ili 37 ogromnih bijelih ruža, tako nepotrebno pretjeranih.

Draže su mi bile ruže iz maminog vrta u Zagrebu, koje je u Beč donosila vlakom. Jutro prije puta bi ih ubrala, i umotala u vlažnu krpu da ostanu svježe. Na staklenom stolu moje dnevne sobe mirisale su na dom i mjesec svibanj. Na izložbama često dobivam ljiljane.

Predstavljaju arhanđela Gabrijela i simbol čiste, mirisne duše. Ali, ljiljan nije moj cvijet. Strog je, i nekako hladan. Kad ga slikam, gdje god mogu ublažim njegovu strogost razigranom hortenzijom, ili ružom. Nekad i voćem, jabukom ili baršunastom breskvom. U sjećaju mi je vijenac od nježnih svijetlo zelenih ruža. Neobičan, decentno prigušen, tek iz blizine vidjela se sva ljepota prekrasnih cvjetova blijedo zelenkaste boje, koju toliko volim. Posljednje cvijeće koje sam još mami mogla pokloniti. Više se ništa nije moglo reći, ni napraviti, knjiga se zatvorila. I ostao je samo još taj jedini izraz ljubavi i zahvalnosti, da je isprati, za sve one njene buketiće proljeća i ljubavi koje mi je cijelog života darovala.

Završavam kako sam i započela, Maslinicom. Jednim grmom ružmarina koji je mama posadila kad je tamo došla, davne 1964 godine.Premda ružmarin nije cvijet nego začinska biljka, svejedno ću njime okititi  završetak moje cvjetne pričice. Ne znam kako se taj ružmarin u onom kamenu uopće primio, no iz godine u godinu grm je bivao sve veći i veći. Kad je tata devedesetih godina obnavljao kuću, dograđivao i uređivao vrt, grm je nekim čudom ostao.Ne vjerujem da je znao tko ga je i kad posadio ali učinilo mu se valjda da lijepo pristaje na to mjesto, pa su ga poštedjeli i gradili oko njega. Nema ih više, ni Dinka, ni Bubi. Otišli su brzo jedan za drugim. Ali ružmarin je još tamo, na starom mjestu. Trag nečeg što je nekad bilo, pa se u vremenu izgubilo, ali nije nestalo. I ja sam jedina osoba koja zna da taj mirisni grm ima svoju priču.

Na njenom početku je žena koja je došla izdaleka, slijedeći svoju ljubav, i posadila ga. Ljubav je nestala, ružmarin je ostao do danas. Na kraju priče je druga žena, njena kćer. Tiha, osjetljiva, ona koja šuti, osluškuje i bojama i riječima plete cvjetne vjenčiće. I tako čuva od zaborava svoje ružmarine i narcise, zumbule i božure, ruže i jorgovane.

Dim lights

Massenet: Meditacija iz Thais   Nathan Milstein