KRIŽ PO MOJOJ MJERI

U posljednje vrijeme okružuju me anđeli koji redom otvaraju teške teme.Ponovo sam u jednom dijelu života kog jako teško proživljavam.
Na drugoj strani svijeta, preko Atlantskog oceana teško je bolesna osoba koju volim neizmjerno, i koju volim dugo.
Povezuju nas školski dani, povezuju nas prve ljubavi, povezuje nas cijeli život.
I zato me jednako boli njena bolest,  kao i moja nemoć da pomognem.

Otud anđeo iscjelitelj unutarnjih rana, anđeo koji ublažava boli, anđeo strpljivosti i ostali iz jata koji otvaraju pitanja bez odgovora.
A meni se čini kao da visim nad provalijom.

Više se ne smijem i ne pjevam po kući, uronila  sam u tišinu, slikam i pišem, i jedino što još mogu podnijeti je glazba.
Moji najbliži imaju razumijevanja.
Ostavljaju me u svijetu boja i zvukova u kog bježim da se sakrijem od stvarnosti. Prije nekoliko dana elektronskom poštom dobila sam od moje drage prijateljice Vesne lijepu priču o smislu križa pretočenu u strip.

Neodređenim  prostorom hoda mnogo ljudi, i svaki je pognut pod težinom velikog križa kog nosi. Jedan od njih zastane i požali se- Bože, tako mi je teško, smijem li malo odrezati? I odreže komadić.
Nakon nekog vremena ponovo uzdahne – Bože, i dalje mi je jako teško, mogu li odrezati još samo malo, još jedan komadić?
I nastavi ostatak puta sa znatno lakšim i kraćim križem, dok se svi ostali i dalje savijaju pod teretom. Odjednom provalija.
Svatko od onih koji je vukao dug i težak križ mogao ga je prisloniti na drugu stranu, i tako prijeći ponor.
Čovjeku kom je njegov križ bio pretežak pa ga je kratio sad je bio prekratak i nedostatan da pređe na drugu stranu.

Poruka je da svatko ipak nosi križ skrojen po svojoj mjeri.
I nikad se ne zna kad će upravo takav kakav jest zatrebati.

Ali ono što je zaista istinski teško, to je prihvatiti taj križ.
Kad smo pod teretom njegove težine često bliži zemlji nego uspravnom položaju.
Anđeo prihvaćanja ohrabruje da ustrajemo na križnom putu.
Daje snagu za dalje.
Da ponovo ustanemo nakon što smo posrnuli.
Da povjerujemo nakon što smo posumnjali.
Da srcem kažemo „Neka mi bude po riječi Tvojoj“.

Da kao baka iz Šume Striborove radosno odaberemo svoju bol i svoj teret.
Da zagrlimo stvarnost takvu kakva jest.

Za kraj - obuća. Žena sam i volim lijepe stvari.
Naravno, gajim određene slabosti prema cipelama.
Divim se kad ih vidim na drugim ženama, ili u izlogu trgovine.
Ali sama ih rijetko nosim, koliko god mi se sviđale, osjećam da takve cipele nisu za mene.
Putove kojima prolazim traže čvrstu obuću, koja će štošta izdržati.
Elegantna sandala visoke pete nije za kamenjar.

I zato svoje lijepe cipele obuvam uglavnom kad mi je jako teško, i kad ne znam kako ću dalje.
Iz protesta. Iz prkosa.
To je moj način da kažem- na koljenima sam ali sam tu, i sve dok dišem neću se predati, neću odustati i neću sagnuti glavu!

..."Na pola našeg životnoga puta
u mračnoj mi se šumi noga stvori,
jer s ravne staze skrenuvši zaluta"...

Jako se bojim tunela.
Nije to oduvijek bilo tako, ali prije desetak godina vozeći se  tunelom kroz Učku odjednom me obuzela silna tjeskoba.
Osjetila sam da me pritiska golem teret planine u čijem sam se srcu nalazila, bez zraka, bez svjetla, zarobljena na sjedištu automobila.
Nakon toga, to se stanje redovito ponavlja, mrak tunela me svaki put uznemiri.

U životu postoje mnogi tuneli kroz koje čovjek prolazi.
Neprestano.
Treba se suočiti s mrakom da bi se pogledalo u oči vlastitom strahu i nemoći.
Treba proći kroz vrata pred kojima drhtim jer znam da me na drugoj strani čeka nešto od čega strepim, što bih najradije zaobišla, ili bar okrenula glavu.
Da imam izbor…

Arhanđeo Mihael je ratnik i pobjednik koji je hrabro gledao u Zlo i pobijedio Zvijer.
Ta stara priča ispričana na dnevnom svjetlu nije više od arhaične slike borbe Svjetla i Tame, u vremenu kompjutera i tehnike zastarjela i gotovo smiješna.
Međutim, noću svijet poprimi drugačije boje.
U mraku ožive zmajevi za koje smo vjerovali da postoje samo u pričama. I premda je početak 21 stoljeća, odjednom otkrijemo da su itekako stvarni.
Vrebaju izvana čekajući trenutak slabosti, a oni koji drijemaju u samom čovjeku još su gori, a borba s njima teža i uzaludnija.

U periodima lutanja mračnom šumom prizivam lik Sveca koji svojim plamenim mačem pobjeđuje strahove, koji je i strašan i blag, i toliko moćan da samo njegovo ime predstavlja štit od zla.
Mihael.
Tko je kao Bog? Da, tko je kao Bog?

Dok drhtim i strahujem zamišljam se u Njegovom svjetlu, koje me hrabri u mojim bitkama. Sama sam bespomoćna i priznajem to.
Kukavica kojoj drhte koljena svaki put kad se nečeg boji.
A to je često.

Godine 2003. u hladno predvečerje kasne jeseni putovali smo prema Dalmaciji. U isto vrijeme, moja mama je u jednoj zagrebačkoj bolnici živjela svoje posljednje dane. Iznutra sam se raspadala izmučena njenom višemjesečnom patnjom, i agonijom koju više nisam bila u stanju podnositi gledajući je kako polako nestaje, u strašnim tjelesnim mukama.
U trenucima patnje ljubljenog bića, i vlastite nemoći, otvoreni su svi krugovi pakla.

Nisam opazila kako smo se našli u Svetom Roku.
Negdje pri sredini tunela presjekla me misao- Bože dragi, kad bih mogla nekako izbjeći ovaj užas, kad bi ona ozdravila, kad bi opet bilo sve kao i prije… ja bih ovog trenutka mogla izaći iz automobila i propješačiti cijeli ovaj tunel, u potpunom mraku ako treba.
O kako bih to rado učinila, kad bi samo ona ozdravila!
I tog trenutka ja sam bila spremna, zaista spremna i hrabra za ljubljeno biće izložiti se svom najvećem strahu, samo da mi je tko mogao obećati da će opet sve biti kao prije.
Naravno, to je bilo djetinjasto, nema pogađanja sa sudbinom.

Pa ipak, onaj kratak trenutak u kom sam osjetila da bih mogla , i to odmah… usprkos strahu, usprkos mraku, usprkos svemu.
To je bio trenutak snage. A arhanđeo Mihael bio je pored mene.
I tada, i ponekad kasnije.

Kad se trebalo s nečim suočiti, kad se trebalo nečem suprotstaviti, kad je trebalo pogledati u lice nečeg čemu nisam dorasla.

Dante mi je pomogao započeti ovu priču.
Završit ću je zazivom svetom Mihelu.
Da bude tu. Da bude sa mnom.
I da mi Njegovo svjetlo svijetli u svim tunelima koji me još čekaju.

Duševna bol jedno je od najstrašnijih stanja koja ljudsko biće može iskustveno spoznati.
Rastrzanost, nemir, strah, bespomoćnost… krug užasa.
Prolazila sam kroz takve periode, i uvijek sam ih osjećala kao plutanje sred beskrajnog oceana.
Ne naslućuje se dno, samo modri ponor u dubinu.
Mrak i tišina.

U prostoru samoće i bezglasja ništa ljudskog do mene ne dopire.
Automatski obavljam svoje dnevne poslove, ali samo dio mene razgovara, slika, kuha, piše, odlazi u nabavku… drugi dio zarobljen je pod vodom.
Nemoćan, zgrčen, tjeskoban.

U periodima nemira duše vrijeme ima drugačije dimenzije nego inače.
I tek tad se osjeti da ono ne znači – baš ništa!
Izlomljeni komadići stvarnosti pomiješani sa snom, dani i noći bez veze nanizani, vrhunski domet je preplivati bez grča od jutra do večeri. A čemu?
Noć otvara vrata novim čudovištima, pitanjima bez odgovora i strahovima.

Nema svrhe postavljati pitanja o razlozima patnje, ni smislu ovog našeg kratkotrajnog putovanja punog borbi, pokušaja, i vječnih početaka.
Tin Ujević razumio je stanja krika duše „pred zamračenom pučinom…pod svodom koji ne čuje“ i kad čitam njegove stihove iz 1916. godine prepoznajem i osjećam isti taj univerzalni, vječni vapaj koji u vremenu traje, i traje, i traje.
I onda kao i danas čovjek treba „moćnu riječ, i odgovor“, ali odgovor ne dolazi.

I zato, pred misterijem onog što ne mogu shvatiti spreostaje mi jedino da - šutim.


Pozivam za svjedoka mastionicu i pero
i ono što se perom piše;
pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka
i noć, i sve što ona oživi;
pozivam za svjedoka mjesec kad najedra
i zoru kad zabijeli;
pozivam za svjedoka sudnji dan, i dušu što
sama sebe kori;
pozivam za svjedoka vrijeme, početak i
svršetak svega
I da je svaki čovjek uvijek na
gubitku.


Izvadak iz Kurana
uvodni dio u roman „Derviš i smrt“  Meše Selimovića