Jutros su na mom stolu zamirisali prvi zumbuli, moj najdraži cvijet.
Puna ih je vaza, mirišu slatko kao život, i pričaju priču o ljubavi, obnovi i o proljeću.
Znam da ovo nema nikakve veze s kalendarom, ali upravo na današnji dan za mene je uvijek počinjalo proljeće, i taj doživljaj i tu proslavu ne bih ni jedne godine propustila. Pošto pripadam generaciji koja baš ne drži korak s modernim praznicima (uvezenim u svrhu komercijalizacije i trošenja), još uvijek mi je nekako sentimentalno važan taj 8. ožujak. Dan kad smo se okupljali, družili uz kavu, uz kolače, kad je bilo puno jednostavnije i prirodnije nego danas i pokloniti i primiti taj skromni buketić iz kog se osmjehivalo proljeće.
I moram priznati… bilo ih je u mom životu, bilo ih je podosta…valjda zato jer nikad nisam skrivala da me cvijeće može obradovati više od bilo čega drugog.
I još ne prestaje, hvala Bogu, moje proljeće još traje…

Nekad sam negdje pročitala da živ čovjek ne može izgubiti ništa što mu jedno proljeće ne bi moglo vratiti. I to je istina.
Proljeće - doba mladosti i čuda, doba otvorenih putova (a svi vode prema životu!), vrijeme kad se svijet nestrpljivo i željno tek naslućuje i opipava.
Kako se često čuje ona uzrečica „eh, da sam opet mlad, bio bih pametniji…“
Ma, zašto bi uopće mladost trebala biti pametna?
Kako će sanjati i letjeti ako razmišlja?
Već iza prvog ugla svakog ionako dočeka život, i zato to kratko i nepovratno proljeće ne treba kvariti, u njemu treba samo i jednostavno biti, živjeti, listati, letjeti…

Na vrijeme stigne i  mudrost i oprez, odgovornost, obaveze, djeca i krediti, i ono doba slatke bezbrižnosti nestane kao san, a da nismo ni  svjesni kad, ni gdje se izgubilo.

Anđeo proljeća podsjeća da svoja proljeća čovjek stvara sam.
Nježna su kao latice zvončića, i treba jako paziti da ih vjetar ne odnese, da ne nestanu zauvijek. U čudesnoj kutijici sjećanja možemo ih zadržati!
I kad je najteže, posegnuti za njima.
Bože moj, što bi iz te kutijice sve zamirisalo, čega bi se sve tu našlo?
Prvih poljubaca i prvih pijanstava, prijateljstava „za cijeli život“,  maturalnih putovanja… svega onog što se otkriva samo jednom i nikad više.
Ali se zato dugo, dugo pamti,  i ponekad, u jesenima i zimama koje slijede, za tim dugo, dugo žali…

Ponovo je proljeće. I ponovo imam onaj ludi osjećaj da sve mogu, da sve još samo na mene čeka, i da život tek počinje. Pa i počinje, da, počinje!



P.S.
Već skoro dvadeset godina prati me knjiga  Vladana Desnice,  „Proljeća Ivana Galeba“. Stopila sam se s njim, i usput potpuno zaboravila kad je i kako do mene došla. A draga mi je, jer na meni blizak način govori o životu i smrti, umjetnosti i ljubavi. Otvaram je (kao i toliko puta dosad) nasumce, jer tako pristaje uz ovo vedro jutro, vjetrovito i prohladno.
A na prvoj strani riječi  „ dragoj Ediki za 8.mart, 1988 godine, od Nade“.
Zastajem i brišem suze ganuća i zahvalnosti, upravo današnji praznik, i njeno ime pored… i neka mi sada netko kaže da anđeli ne postoje!

Sretni su ljudi koji nikad nisu osjetili što znači živjeti u blizini nekog tko ima hladno srce. I ništa do njega ne dopire. Zaleđen je, ne opaža i nije ga briga.
Živi u svijetu u kom je sam sebi dovoljan , i nitko mu drugi nije  potreban.
Andesenova bajka o snježnoj kraljici jedna je od najljepših ikad ispričanih priča.
Na jednostavan način pripovijeda o srcu koje se zaledilo, i o jednom drugom srcu koje je krenulo na dalek i neizvjestan put prepun opasnosti, da ono prvo srce ljubavlju i suzama otopi.
I čudo se zaista dogodilo.

U životu na žalost nije tako jednostavno. I često izostane sretan kraj.
Ili ljubav nije dovoljna, ili je srce okovano ledom već mrtvo, a da čovjek to i ne zna.
Jer, moguće je živjeti bez srca. Život to neprestano dokazuje.

Kao i u bajkama, često se dogodi da čovjek omamljen materijom zaluta, pa sve počne vrednovati isključivo na taj način, a sve što s tim nije povezano, nevažno je.
Za drugo se nema se vremena, niti volje, i uvijek se prekasno spozna da je novac samo novac, a da su stvari samo stvari.

Ponekad se srce zaledi jer se na taj način brani.
Od neke stare boli, od neprihvaćanja, ili pak straha od nove povrede.

Anđeo Miniel  pratio me kroz cijelo moje djetinjstvo, i kasnije kroz mladost.
Zatim sam u jednom trenutku shvatila da se borim protiv vjetrenjača, i da je svaki moj trud uzaludan.
Rane koje sam uzaludnim pokušajima sama sebi nanosila bivale su sve dublje,  i bolnije. U osjetljivom godinama ionako sve jako boli, a kasnije je lakše jer se valjda  nauči podnositi.

Riječi „Volim te, zlato moje“ došle su za mene prekasno.
Cijeli život sam ih čekala, i kad ih je napokon nerazgovjetno propentao u telefonsku slušalicu dva mjeseca prije smrti, one su prošle pored mene i rasplinule se u ništa.
U prostor praznine u kom se nas dvoje nikada nismo uspjeli susresti, u kom se bezvezno raspršio cijeli jedan život i sve ono što nas nije moglo povezati.
I oboje smo na kraju izgubili.

Eto, zato dobro znam kako je bolno i teško boriti se za mrvicu nečijeg srca.

I zato pozivam anđela čije je ime Svjetlo, a zavičaj Ljubav da bude topla zraka koja će otopiti led sa srca onih koji zaleđeni i mrtvi žive i ništa ih ne dodiruje.
I pozivam ga da svojom toplinom olakša trpljenje onima koji se nadaju da će u blizini hladnog srca ipak niknuti zeleno drvce života.
Jer, anđelima je sve moguće.
I treba se nadati da će neke tuđe priče možda imati sretniji kraj od moje vlastite.
Baš kao u Snježnoj kraljici.

Kairos je u grčkoj mitologiji poznat kao bog sretnog trenutka.
Uvijek u pokretu i žurbi, budno motri kako ne bi propustio pravi čas za djelovanje.
Na glavi ima čuperak, i kad ga se prepozna, za taj ga čuperak treba čvrsto uhvatiti kako se sretan trenutak ne bi izgubio i nestao, a prilika propustila.

Manje je poznat njegov anđeoski pandan, anđeo Rubiel.
On također pripovijeda o prepoznavanju pravog trenutka, ali je njegova priča malo drugačija. Kairos stavlja težnju na vrijeme i događaje van čovjeka, dok Rubiel govori o važnosti vremena u čovjeku samom.
Nezavisno od onog što se trenutno dešava, nezavisno od drugih ljudi treba osvijestiti vlastito trajanje kao nešto osobito, dragocjeno i neponovljivo.
To znači intenzivno i svjesno živjeti vlastiti život.
Emocije radosti, nemira, ushita, čuđenja najprije podijeliti sam sa sobom.
Zastati u tom stanju, i taj čas bez žurbe, potpuno prisvojiti za sebe.

Možda reći – Dio sam ovog lijepog i tihog zimskog predvečerja, sve oko mene miruje, i ja sam spokojna, moje tijelo je opušteno, moje misli su slobodne. Osjećam i udišem ovu divnu tišinu i uživam u njoj, i ovaj blagoslovljeni trenutak mira  želim ponijeti sa sobom.
Na taj način proživljena stvarnost omogućava mi da živim potpunije, da osjećam dublje, da volim svoj život, da prepoznam svoj trenutak.
Da ne čekam događaje i ne ravnam se prema reakcijama drugih ljudi, jer čekanje me stavlja u podređeni položaj. A ja želim živjeti svjesno i radosno doživljavati svoje postojanje i svoju stvarnost.
Na taj način stvaram sretan trenutak za sebe tako da mogu u njemu uživati, (čak ga  podijeliti s drugima),  i iz njega djelovati.

Na ovom mjestu moram još spomenuti jednog od mojih omiljenih pisaca; Remarquea, čiju životnu filozofiju usvajam kao vlastitu.
Likovi njegovih romana uglavnom su intelektualci koji u bijegu od nacističkog režima  gube i domovinu i dom, obitelj, društveni položaj, i život u građanskim okvirima.
Na marginama društva preživljavaju kao izbjeglice, i postaju umjetnici života (divan njemački izraz za to jest lebenskunstler).
Prošlost su zaboravili jer bi ih smrvio njen teret, budućnosti nemaju.
Zato žive u sadašnjosti, intenzivno i strastveno, prožimaju se, sagorijevaju, ljube, skrivaju se i prkose općem ludilu svjesni ograničenosti vremena koje im je dano.

Remarkova filozofija je jednostavna.
Ne postoji vrijeme, ni okolnosti u kojima čovjek treba odustati od sebe, od hedonizma, od života, od ljubavi. Opustiti se, prepustiti, biti, disati i biti svjestan svakog udaha i izdaha, koračati i osjetiti tlo pod nogama, vjetar u kosi.
Stvarati svoje sretne trenutke sam.