Njegovo ima zvuči tako lijepo, tajanstveno i mistično.
Pa ipak, o njemu ću pisati iz malih iskustava svakodnevice.
Smatram da u životu nema drugih misterija do misterija stvaranja i misterija ljubavi.
Naša svakodnevica prošarana je čarolijom utoliko koliko se prema čudu možemo otvoriti, osjetiti ga u mladom mjesecu, prvoj narcisi u vrtu ili proljetnoj kiši.

Paralelno sa realnim i materijalnim svijetom postoji još jedan, nevidljiv ali zato nimalo manje stvaran. Osobe senzibilne i osjetljive mogu ga osjetiti i naslutiti.
To se zove još i osluškivanje intuicije, svog unutarnjeg glasa.
Vrlo često poruke primamo u snovima, kroz slike simbola uglavnom čudnih i teško razumljivih. Ponekad se i na javi dogodi nešto kao trenutna spoznaja, bljesak.

Ako želim „izoštriti“ svoja osjetila, nešto bolje čuti i razumjeti, dan provedem u tišini.
Ne razgovaram, izbjegavam susrete, jedem voće, pijem neki biljni čaj, dugo se kupam, opuštam, izađem na savski nasip i upijam sunce, mirise, zvuk vjetra u hrastovima. Sama sam sa sobom, i uživam.
Anđeli vole tišinu i mir. Tada ih mogu osjetiti, vidjeti kako plešu.

Sve što mi je potrebno i važno uvijek dođe do mene, tražila ja to ili ne, željela ili ne.
Nekim čudnim putem uvijek pročitam ili čujem nešto što mi je baš tog trenutka bitno, upoznam osobu koja će mi pokazati put prema nekomu ili nečem što me trenutno okupira.

Ljude osjećam kao slike, u bojama.
I što sam starija, slike su sve intenzivnije, osjetim atmosferu, raspoloženje, stvari koje ne treba izgovoriti a ja ih već znam. Osjećam ono ispod površine do čega razum ne dopire, osjećam to kao izvjesnost i znam da je istina bez obzira što ponekad vanjska slika pokazuje sasvim drugo.

Ali nije uvijek bilo tako.
I zato evo jedne zgodne pričica koja ilustrira igru anđela čuvara tajni, i njegove načine djelovanja. U mojoj bečkoj fazi proživljavala sam sve muke jednog klasičnog bračnog trokuta, i bilo je to užasno stanje, puno grča, napetosti, suza, nevjerice, bola.
Bilo bi puno lakše da sam bila spremna od početka vidjeti stvarnost takvu kakva jest i s njom se pomiriti. Suprotno tome ja sam inzistirala, želeći obnoviti nešto što više nije postojalo. Naravno da uz sve to ide jedna jako dobra doza samoobmane, dobrovoljnog ustrajanja na iluziji.

Sve do prilike dok mi se u rukama nije našlo jedno ljubavno pismo.
Nije bilo napisano meni, ali je bilo napisano za mene, danas to znam.
Ispalo je iz jednog starog kalendara u ormaru, slučajno.
Tamo je prema datumu kad je napisano, stajalo zaboravljeno godinu dana.
Nekoliko puta sam ga pročitala, sve dok ga nisam dobro razumjela – i to je bila konačna točka na jednu dugogodišnju priču.
Kad drugačije nisam htjela vidjeti, tajna se otkrila sama od sebe.

Kao što se i sve drugo samo od sebe objelodani uvijek  u trenutku kad je to važno znati… ili kad se spoznaja može podnijeti.

"Govorim ti ozbiljno. Nije naš zadatak u tome da se približimo jedan drugom, kao što se ne sastaju ni sunce i mjesec, ni more i kopno. Nas dvojica smo, prijatelju dragi, sunce i mjesec, mi smo more i kopno. Naš cilj nije da se slijemo jedan sa drugim, već da upoznamo jedan drugoga i da jedan u drugom naučimo vidjeti i poštovati ono što taj drugi jest: naša suprotnost i dopuna.“

Hermann Hesse- Narcis i Zlatousti


Koliko bi život bio jednostavniji, a odnosi skladniji i ljepši kad bismo se češće prisjetili  riječi: tolerancija, uvažavanje suprotnosti, dopunjavanje.
Toliko borbe, nesporazuma, prepirki i besmislenog gubitka energije u silnoj želji da jedni druge promijenimo, zapravo, da promijenimo drugog tako da nam bude sličan.
A često ni sami sebe ne razumijemo!
U susretu sa sličnom osobom sve se odvija lako i prirodno, to su veze i odnosi jednostavne radosti, sporazumijevajanja bez puno riječi.
Stvoreni od slične građe osjećaju slično i dijele slična iskustva.
Lako je zvijezdi blistati pored druge zvijezde!

Ali izgleda da nije poanta života u tome da sve bude samo lijepo i lako.
Uz ljude koji običan dan pretvaraju u praznik, uvijek je više onih koje je teško pratiti i shvatiti.

Što se događa ako osobu preko puta mene jednostavno ne razumijem?
Bez obzira radi li se o partneru, prijatelju, poslovnom suradniku…
Mislim da se uvijek dobro prisjetiti početka, i poštovanja koje smo na početku imali prema nečijoj različitosti. Vremena kad smo nekog prihvatili takvim kakav jest, i nije nam to smetalo, nismo na njemu željeli ispravljati ono što ne razumijemo.

Što nekog duže poznajemo, to više slobode uzimamo, i češće prelazimo prag kog bi trebalo poštovati. Ljudska je priroda takva da sve voli prilagoditi svojoj slici,  a uski duh sve mjeri vlastitim mjerama.
Drugi put je put prihvaćanja različitosti kao nečeg jednako vrijednog i važnog.
Duh i tijelo, racio i osjećaj, logos i eros.
Jedno nipošto ne isključuje drugo.

Kad izađem iz uskih, poznatih okvira proširiti ću granice svoje stvarnosti ako naučim prihvatiti različito i drugačije.
Pustiti ću svijet k sebi i radovati mu se takvom kakav jest.
Jer je lijep i bogat upravo zato jer na njegovom širokom nebu ima dovoljno prostora i za Sunce i za Mjesec.

Rame anđela utjehe tako je široko da se na njega može udobno nasloniti glava.
Samo nasloniti, bez potrebe da se bilo što govori ili objašnjava.
Tuga ionako ne voli riječi…uostalom, kad se želi izraziti dubina emocije riječi su uglavnom ili nedostatne ili pogrešne. Jednako je to u radosti, kao i u bolu.
U oba slučaja puno je djelotvornije ono najobičnije, dodir ili zagrljaj.

Zato se anđeo utjehe uvijek pokazuje na drugi način.
Koliko je ljudi, toliko je načina tugovanja, i isto toliko načina da se nekoga utješi.
Nježno biće anđela u trenucima najvećeg mraka duše uvijek otvara vrata prema životu, prema bojama, zvukovima, i drugim ljudima.
Kod mene najjednostavnije stvari najbolje djeluju.
Zvuk proljetne kiše koja mi udara u prozore, vjetar, čaša toplog mlijeka.

Silno sam zahvalna za zrnca smijeha koja nalazim u jutarnjoj pošti kad osjetim da netko misli na mene, da me pokušava ohrabriti, vratiti, nasmijati.

Još dobro pamtim zagrljaj anđela utjehe jedne svibanjske večeri 2003. godine.
Strah je prošao, osjećaj tegobe i nemoći zbog loših vijesti također, ali taj zagrljaj je ostao, i traje do danas.
Bio je to jedan od „onih“ trenutaka u životu , i bila sam bespomoćna.
Ne znam kojom čarolijom, ali u narednih sat vremena kod mene su bile sve tri!
Beba, Ivanka i Slađana, moje prijateljice.
Bez puno priprema  „utrpale su me“ u automobil i uputile se u pravcu bečke šume, našle jedan miran proplanak s kog se pružao pogled na grad.
Odjednom se tu stvorila deka da nam bude ugodno, neko vino i keksi (otkud im samo to?), gledale smo svjetla grada u daljini, spuštao se sumrak i pozornica za tugovanje bila je spremna.
Ali ne… netko je načeo omiljene teme o ljubavi i o starenju (i o tome kako muškarci definitivno ne razumiju žene), i začas nas je sve preplavio pjenušavi smijeh, onaj od kog teku suze, onaj koji oslobađa. Razbila se u času napetost i grč, i odjednom je bio tu taj veličanstveni osjećaj života i uronjenost u njega.
Suza i smijeha zagrljenih, nerazdvojnih.
Na jednak način isprepletenih kao život i smrt.

Zapravo, uvijek je tako.
U trenucima najvećeg očajanja u nama se život samo malo pritaji, i pusti žalosti da odradi to što mora. Nakon nekog vremena tuga se jednostavno umori.
Tada shvatim da usprkos praznini u grudima osjećam toplinu mladog sunca na licu.
Vjetar u kosi. Mirise jutra, kave, narcisa u vazi.
Svega što me vraća u stvarnost, svega što me povezuje s životom.
Sitnica koje ne predstavljaju puno, ali u određenom trenutku znače sve.